Filozofija u dijalogu sa znanostima | simpozij

Od razdoblja renesanse može se pratiti sve veći raskol među znanostima: unutar sveobuhvatnog područja ljudske težnje za spoznajom čovjeka i svijeta, što se nekoć jednostavno nazivalo znanošću (epistēmē, scientia), tijekom stoljećā su se počele isticati razlike, sve dok nije došlo do, kako se čini, posvemašnjeg puknuća među pojedinim segmentima tog nekoć jedinstvenog područja – znanost se pretvorila u znanosti. Te su promjene išle skupa s drugim promjenama u pristupu i razumijevanju znanosti, koje se manifestiraju pomakom od aristotelovskog isticanja teorije (theōria). S Galilejem i Newtonom u prvi plan sve više dolaze matematika kao znanost za koju se vjeruje da najpreciznije opisuje svijet, sve veća potreba za eksperimentom kao praktičnim momentom znanosti i naposljetku mehanicistička slika svijeta koja prirodne fenomene pokušava objasniti što je više moguće u analogiji s mehanizmima.

Ti su procesi realno doveli do podjele na dvije glavne skupine znanosti, što se posebice tematiziralo od Diltheyeva opisa »Naturwissenschaften«, kao onih koje teže objašnjenju, i »Geisteswissenschaften«, kao onih koje teže razumijevanju. Prihvatimo li tu podjelu, u prvu bi skupinu znanosti ulazile prirodne, biomedicinske i tehničke, dok bi druga bila sastavljena od društvenih i humanističkih znanosti te akademskih umjetnika. Neki su pritom zastupali mišljenje da se radi o dvama međusobno različitim »kulturama« (npr. C. P. Snow), dok su drugi insistirali na temeljnom međusobnom jedinstvu (npr. P. Oppenheim i H. Putnam). S jedne strane doista se čini da su razlike u metodičkim pristupima, vrijednosnim preokupacijama i ciljevima među znanstvenicima tih dviju skupina toliko velike da među njima komunikacija gotovo i nije moguća, dok s druge strane uvijek iznova svjedočimo interdisciplinarnim pokušajima probijanja tih razlika. Isto se tako mogu istaknuti različite dinamike i metode istraživanja, različiti načini vrednovanja rezultata, te potrebe za različitim vrstama materijalnih resursa za istraživanja, odakle proizlaze različiti načini napredovanja u struci, različite percepcije vlastite uloge u društvu i uloge one druge grupe, ali i različita očekivanja od strane društva i od strane vlasti. No istovremeno postoje značajni pokušaji pronalaženja zajedničkih temeljnih postavka: to je cilj onih koji vjeruju da je moguć stalni jedinstveni napredak u akumulaciji sveukupnog ljudskog znanja te da su metode pregnuća oko stjecanja znanja utemeljena na racionalnosti.

Danas je u diskusijama oko znanosti promijenjena uloga filozofije: od toga da je nekoć bila normativna i preskriptivna, filozofija znanosti sve se više okreće pokušajima da opisuje i prati ono što (osobito prirodni) znanstvenici čine. Stoga bi jedna od zadaća suvremene filozofije svakako bila promišljati o vlastitoj ulozi, ciljevima i mogućnostima u odnosu spram znanosti, može li i dalje filozofija biti znanost o znanostima itd. Bez dijaloga među filozofima i bez interdisciplinarnog dijaloga između filozofije i drugih znanosti odgovori na takva pitanja nastavit će i dalje izmicati. Cilj je ovog simpozija upravo ući u dijalog u kojem će se filozofski promišljajući znanost(i), pokušati premostiti sve veći jaz između filozofije i znanosti.

Izlaganja sa simpozija bit će objavljena u zborniku.

Molimo Vas da naslove svojih izlaganja pošaljete najkasnije do 5. svibnja 2012. godine na e-mail adresu:

Organizacijski odbor:
Erna Banić-Pajnić
Luka Boršić
Filip Grgić
Tvrtko Jolić
Ivana Skuhala Karasman