U nedavno objavljenom članku u Journal of Applied Philosophy, u suautorstvu s Bartom Engelenom (Sveučilište u Tilburgu) raspravljao sam što to znači imati “istinske preferencije” i kako to utječe na naše razumijevanje osobne autonomije i teorije bihevioralnog poticanja (nudginga).

Neki će iz naslova zasigurno prepoznati referencu iz popularne kulture, pjesmu Wannabe grupe Spice Girls iz 1996. godine. Neke naše želje bolje odražavaju naše životne planove i ciljeve nego li neke druge želje, primjerice, kojekakva učestala iskušenja pred kojima barem svako toliko pokleknemo. Naše vlastito propitivanje i odlučivanje koje su to želje važan je dio naše osobne autonomije i identiteta.

Neuspjeh u ostvarenju onoga što doista želimo dobro nam je poznat u svakodnevnom životu. Možda želimo voditi zdraviji život ili težiti karijeri u akademiji ili industriji zabave, ali se pokaže da smo isuviše tromi, nevoljki čitati i pisati ili vježbati pjevanje i ples. Ipak, ako smo (barem) u svojim glavama doista predani tim ciljevima, onda su to jasni primjeri situacija u kojima ne uspijevamo zadovoljiti svoje “istinske preferencije”.

U članku obrazlažemo argumente zašto su neke od naših preferencija “istinskije” od drugih i zašto nas kreatori javnih politika mogu i trebaju usmjeravati prema tim preferencijama kada “skrenemo s kursa”. Tvrdimo da su istinske preferencije stvarne i da bismo ih ne samo mi kao obični građani trebali ozbiljno shvaćati, već i filozofi i kreatori javnih politika. One su fundamentalnije i stabilnije od naših površnih, impulzivnih i nestalnijih preferencija, zbog čega, tvrdimo, imaju poseban normativni status i težinu. Do njih nam je stalo; izrazito nam je važno hoćemo li uspjeti ostvariti ono što smo naumili, bilo da se radi o novogodišnjoj odluci ili nečemu još puno ključnijem za naše životne planove.

Sve se ovo može činiti poprilično očitim. Tko bi to poricao? Iznenađujuće, čitav niz (bihevioralnih) ekonomista. U članku razmatramo i odgovaramo na tri vrste prigovora koje ekonomisti iznose protiv istinskih preferencija.

Prvi prigovor ekonomista je da istinske preferencije naprosto ne postoje. Čak i kada su ljudske preferencije nekoherentne, kao što pokazuju mnoga istraživanja u kognitivnoj znanosti i bihevioralnoj ekonomiji, to ne znači da postoji normativni temelj pomoću kojeg bismo neke od njih proglasili “istinskijima” od drugih.

Drugi prigovor kaže da čak i ako istinske preferencije postoje, druge osobe, a posebno nametljivi državni aparati, ne mogu ih jasno razaznati. Sve čemu druge osobe i tijela mogu posvjedočiti jesu preferencije koje se odražavaju o donesenim odlukama. U mnoštvu promjenjivih i često nekoherentnih preferencija, kako uopće izdvojiti one koje su na neki način istinite ili posebne? Kako netko izvana može znati patite li od prokrastinacije ili jednostavno ne želite doista juriti za nekim visokim ciljem?

Treći prigovor kaže da istinske preferencije možda naprosto nemaju toliku normativnu težinu, ili barem ne takvu da bi ona opravdala državno uplitanje. Prema ovom stajalištu, vlade nisu opravdane u promoviranju istinskih preferencija čak i da ih mogu razaznati. Zasigurno nije u opisu posla kreatora javnih politika, kaže ovaj prigovor, pomagati vam ili vas usmjeravati prema vašim istinskim preferencijama (primjerice, da se ostvarite u svijetu akademije ili industrije zabave), čak i ako se radi o vašim najdubljim željama.

Istinske preferencije

U članku odgovaramo na ove prigovore. Kako pokazujemo, istinske su preferencije ključne za razumijevanje temeljnih pojmova moralne filozofije, poput autonomije i autentičnosti. Na to je na različite uvjerljive načine ukazao velik broj filozofa. Harry Frankfurt tako razlikuje preferencije nižeg reda od preferencija višeg reda (preferencije o preferencijama), pri čemu potonje imaju viši normativni status. Bernard Williams fokusira se na važnost preferencija koje su za nas autentične, tj. koje ukazuju kakvi smo zapravo ili kakvi želimo postati. Tyler DesRoches problem razlikovanja između nekoherentnih preferencija rješava posebnim statusom za preferencije temeljene na vrijednostima, a Mark Fabian i Malte Dold bave se agentskim preferencijama, tj. preferencijama o osobnim idealima i samoaktualizaciji. Pomoću tih i takvih shvaćanja uspostavljamo vezu između istinskih preferencija i temeljnih pojmova moralne filozofije (osobne autonomije i autentičnosti) i time rješavamo problem njihovog (ne)postojanja.

Svi ovi filozofi tvrde da su neke od naših preferencija posebne u odnosu na druge jer pobliže izražavaju tko smo i što nam je važno u okviru života kakvog želimo živjeti. One oblikuju vrstu osobe kakvom se smatramo ili kakvom težimo postati. Oni koji negiraju postojanje istinskih preferencija ili njihovu posebnu normativnu težinu potkopavaju našu sposobnost razumijevanja autonomije i autentičnosti. Kada osobe ne uspijevaju djelovati u skladu sa svojim obavezama, tada ne žive život kakav žele živjeti. Pojam “istinskih preferencija” potreban nam je kako bismo obuhvatili temeljnu misao da su neke naše preferencije u većoj mjeri “naše”, dok smo od nekih drugih preferencija više “otuđeni”.

Implikacije za javne politike

Što to znači za kreatore javnih politika? Znanje o tome što doista želimo vrijedno je, što za nas, što za naše partnere i prijatelje, no trebaju li se političari i kreatori javnih politika baviti otkrivanjem naših najdubljih preferencija? U članku branimo korištenje “paternalističkih poticaja” (paternalistic nudges) koji potpomažu ponašanje u skladu s istinskim preferencijama. Smatramo da kreatori javnih politika mogu i trebaju usmjeravati građane onda kada oni predvidljivo skreću s vlastitog puta i ne uspijevaju zadovoljiti vlastite istinske preferencije.

Zagovornici bihevioralnog poticanja ovog tipa dosad su uglavnom pretpostavljali koje i kakve bi istinske preferencije ljudi mogli imati. Protivnici su ih opravdano oštro kritizirali da se radi o neprihvatljivom obliku paternalizma, pri kojem može doći do nametanja vrijednosti građanima. Umjesto da bihevioralnim poticanjem vrate građane na put njihovih istinskih preferencija, kreatori javnih politika mogli bi ih usmjeravati prema nečemu što oni sami smatraju korisnim, bilo da se radi o zdravlju, bogatstvu ili nekom drugom aspektu dobrobiti. Primjerice, građani mogu biti potaknuti na redovite liječničke preglede, zdraviju prehranu ili sigurniju vožnju – sve stvari koje zasigurno doista preferiraju…no kako možemo biti sigurni? Kako donositelji politika mogu sa sigurnošću doći do ovog saznanja? Ekonomisti već tradicionalno vole isticati probleme državnih aparata pri dolasku do takvih informacija.

I dok ti problemi nisu beznačajni, problem znanja o istinskim preferencijama predstavlja izazov koji treba prevladati, a ne razlog za defetizam. Pred ovim problemom nismo bespomoćni. Sasvim je moguće identificirati situacije u kojima pojedinci tipično griješe, tj. formiraju pogrešna uvjerenja, donose loše procjene ili pate od nedostatka kompetencije. Možemo koristiti generalizacije i statističke podatke o tome što doprinosi zdravom i financijski stabilnom životu te se osloniti na ankete i druge znanstvene metode za procjenu ljudskih želja.

Štoviše, sve to možemo činiti vodeći računa o tome da neistomišljenici imaju slobodu ići svojim putem. U tome se sastoji prednost bihevioralnog poticanja. Takve intervencije mogu pomoći građanima da donesu ispravne odluke (tj., kada ih usmjeravaju prema njihovim istinskim preferencijama), dok im istovremeno, uz adekvatnu transparentnost (koju branimo u jednom drugom članku), ostavljaju dovoljno slobode da im se odupru (tj. kada poticaji guraju u smjeru protivnom istinskim preferencijama). Ako se pokaže da doista više volimo gledati vrhunske karijere iz fotelje nego li njima aspirirati, poticanje u skladu s istinskim preferencijama to bi nam, bez osude, trebalo omogućiti.

Osvrt je temeljen na objavi na portalu Justice Everywhere.

// Osvrti