Na nedavno održanoj tiskovnoj konferenciji, predsjednik SAD-a Donald Trump žustro se usprotivio dužem zadržavanju mjera izolacije u borbi protiv pandemije virusa COVID-19. U korist svog stava, Trump je usporedio prijetnju koju COVID-19 predstavlja javnom zdravlju s onom cestovnog prometa. Kao što ne zatvaramo cestovni promet unatoč velikom broju ljudskih žrtava, smatra Trump, tako se ne bismo trebali odricati niti slobodnog kretanja za vrijeme pandemije.

Iako je jasno da ta dva slučaja nisu potpuno analogna (na što ću u ovom kratkom članku i ukazati), Trumpova usporedba ukazuje na prilično nelagodnu društvenu istinu – društva često odvaguju između ljudskih života i koristi koja proizlazi iz nekih rizičnih aktivnosti. Tako Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa RH za 2020. godinu kao cilj navodi 50-postotno sniženje poginulih u odnosu na 2010. godinu. Tih 50 posto (nešto više od 200 žrtava) je, iako tragičan, društveno prihvatljiv kolateral (a ceste teško da bismo zatvorili i kada taj cilj ne bi bio ispunjen). Na takve društvene rizike pristajemo (ili ne pristajemo) u čitavom nizu slučajeva. Rizici koje sa sobom nose populacijska kretanja u većoj će ili manjoj mjeri krojiti politiku prema migracijama; opasnost od potresa, vulkanskih erupcija i drugih prirodnih katastrofa može (ali i ne mora) potaknuti vlasti da evakuiraju stanovništvo iz rizičnih područja. Razmatranja će se uvijek voditi imajući u vidu odricanja koja bismo zbog radikalnih mjera prevencije rizika morali pretrpjeti. Stoga, iako procjena prihvatljivosti društvenih rizika dolazi s velikom dozom nelagode, ona je neizbježna društvena realnost. Pretpostavimo, primjerice, da je procijenjeno da će u cestovnom prometu, uz najbolje zamislive mjere sigurnosti, u sljedećoj godini poginuti petoro ljudi. Malo tko bi zbog tog broja zagovarao zatvaranje cesta, ali time već pristajemo na kalkulaciju ljudskim žrtvama.

Vratimo se stoga Trumpovoj usporedbi – je li ona primjerena? Ako su rizici cestovnog prometa ozbiljni, ali prihvatljivi, o čemu se slažu sve zemlje svijeta, trebamo li isto zaključiti za rizike slobodnog kretanja tijekom trenutne pandemije? Trebamo li prihvatljivost rizika ustanoviti ispitivanjem javnog mnijenja, savjetovanjem sa stručnjacima, ili pak nekom drugom metodom? Svakako se radi o složenoj i slojevitoj analizi za koju su neki filozofi već predložili svoje metode, no kojom se moralna filozofija tek treba ozbiljnije baviti. U ovom ću se članku držati općeg razmatranja nekih faktora kod različitih slučajeva društvenog rizika koji bi se mogli pokazati relevantnima u procjeni njihove prihvatljivosti. Ovdje ću navesti dvije razlike koje bi mogle biti značajne za Trumpovu usporedbu (iako ne isključujem da bi ih moglo biti još). To su nepredvidljivost posljedica i nejednakost pri preuzimanju tereta. Zbog tih razlika, smatram, puno teže bismo trebali prihvaćati rizik slobodnog kretanja za vrijeme pandemije nego li rizik cestovnog prometa.

Posljedice pandemije virusa COVID-19 puno su nepredvidljivije nego što su one cestovnog prometa. S jedne strane, nepredvidljivost se tiče proste činjenice da bi broj žrtava pandemije, na dulji rok, mogao biti mnogo veći od onog u prometu. No takve su prosudbe još uvijek neutemeljene. Nemamo mogućnost precizne procjene koliko bi ljudi COVID-19 usmrtio u odsustvu karantene, niti znamo hoće li se virus i u kojem obliku vraćati u budućnosti. O rizicima prometa znamo puno više – prema WHO-u, godišnje u prometu u cijelom svijetu strada oko 1,35 milijuna ljudi. Budući da je COVID-19 tijekom prvog mjeseca pandemije već usmrtio nešto više od 170 000 ljudi, no uz stroge mjere izolacije u većini zemalja, za očekivati je da bi broj preminulih u godinu dana bio premašen ako bi mjere izolacije popustile. Ipak, na preciznije procjene tek trebamo pričekati. S druge strane, nepredvidljivost posljedica tiče se i toga da pojedinci ne znaju na kakav točno rizik pristaju ili ne pristaju. S obzirom na to da o virusu još ne znamo puno, ne znamo niti s kakvim se točno rizicima suočavamo. Da bi neki rizik bio društveno prihvatljiv, zasigurno se čini značajnim da trebamo znati dovoljno o tome s kakvim se rizikom suočavamo te na što pristajemo (ili ne pristajemo). Strategija izbjegavanja rizika o kojemu ne znamo dovoljno, kako bismo spriječili najgore negativne posljedice, u etici javnog zdravstva i bioetici naziva se načelo predostrožnosti (precautionary principle).

Ništa manje značajno nije razmatranje distribucije tereta koju neki rizik podrazumijeva. Kod rizika cestovnog prometa čini se da članovi populacije među sobom dijele rizike na uravnoteženiji način nego što bi to bio slučaj kod prekida karantene. Kada bismo sutra obustavili izolaciju, znali bismo da bi teret pandemije najteže pogodio ranjive članove društva, stare i kronično oboljele. Distribucija prometnog rizika nije jednaka (mladi muškarci stradavaju najčešće), ali nije niti približno nejednaka kao kod virusa COVID-19 te je u nešto većoj mjeri pod kontrolom onih koji najčešće stradavaju. U filozofskom žargonu, tereti rizika cestovnog prometa su egalitarniji. S obzirom na to da bi teret virusa na svojim leđima nosile samo neke društvene skupine, ne bismo trebali biti skloni proglasiti ga prihvatljivim.

Ako bismo zbog ovih faktora (nepredvidljivost posljedica i neegalitarna distribucija tereta) trebali biti skloniji proglasiti rizike zaraze neprihvatljivima, onda bi nam oni mogli pomoći i u (negativnoj) procjeni nekih drugih društvenih rizika. Primjerice, rizik od zaraze virusom COVID-19 dijeli ove značajke s rizikom klimatskih promjena. Iako znamo da će klimatske promjene uzrokovati, primjerice, porast temperature i razine mora, poremećaj godišnjih doba i suše, još uvijek ne možemo precizno odrediti koliko će se brzo promjene odvijati niti koliko će nas posljedice teško pogoditi. Također je prilično izvjesno da će tereti klimatskih promjena biti distribuirani vrlo nejednako – najviše će ih podnijeti siromašno stanovništvo u područjima obično pogođenim sušama i poplavama. To, naravno, ne znači da su faktori rizika kod klimatskih promjena i kod pandemije virusa istovjetni. Primjerice, posljedice pandemije virusa puno su nam neposrednije u iskustvu i lakše nas pokreću na djelovanje, dok su nam posljedice klimatskih promjena psihološki ”daleke” i nedostupne. No razmatranja o rizicima vezanima za COVID-19 svakako nam mogu pomoći ne samo u razmatranju tih ”udaljenijih” rizika i njihove prihvatljivosti, već i prevladavanju psiholoških barijera zbog kojih odluke o (ne)prihvatljivosti nismo sposobni pretočiti u djelo.

Pogledajte ostale Osvrte