Engleski utilitarist Jeremy Bentham (1748-1832) najčešće se spominje u negativnom kontekstu, kao mislitelj čije je učenje očito pogrešno, neistinito, čak i apsurdno. Zasluge za to uvelike pripadaju samome Benthamu i njegovim radikalnim idejama. Jedna takva ideja glasi da su svi ljudi hedonisti i egoisti te da gotovo uvijek streme vlastitoj ugodi i izbjegavanju vlastite boli. “U svakom ljudskom srcu”, tvrdio je Bentham, “sebični interes prevladava nad društvenim interesom: vlastiti pojedinačni interes svake osobe nad interesima svih drugih osoba uzetih zajedno.” Posebno je čuvena njegova misao da je “priroda postavila čovječanstvo pod vladavinu dvaju vrhovnih gospodara, bol i ugodu” i da je “isključivo na njima da odrede što bismo trebali činiti, kao i da odrede što ćemo činiti.” Dakako, ljudi ne vole da ih se naziva sebičnim hedonistima, što djelomično objašnjava zašto Bentham nije osobito omiljen filozof.

Druga Benthamova radikalna ideja glasi da se ljudske ugode bitno ne razlikuju od životinjskih. Između ljudskih ugoda i životinjskih ugoda, preciznije rečeno, za Benthama nema nikakve kvalitativne razlike. Benthamov učenik John Stuart Mill kasnije će zastupati umjereniji stav prema kojemu su životinje sposobne samo za niže, po kvaliteti manje vrijedne ugode (tjelesne) dok su ljudi sposobni i za više, po kvaliteti vrjednije ugode (intelektualne i estetske). U istome je kontekstu nastala čuvena Millova tvrdnja da je bolje biti “nezadovoljno ljudsko biće” ili “nezadovoljan Sokrat” nego “zadovoljna svinja”. Bentham, međutim, za razliku od Milla, nije podilazio čitateljima: za njega su sve ugode – i životinjske i ljudske – jednostavno ugode i smijemo ih razlikovati isključivo po kvantiteti. Bentham neuvijeno tvrdi: “Dječja igra s pribadačama vrijedna je poput umijeća i znanja glazbe i poezije. Ako igra s pribadačama pruža više ugode, vrjednija je od bilo koje od ovih.” Želite li biti nepopularni? Učinite što i Bentham: recite ljudima da se njihove ugode ne razlikuju od životinjskih. Ova teza posebno nervira one koji bavljenje filozofijom smatraju izvorom jedne od najviših intelektualnih ugoda.

Treća Benthamova radikalna ideja naizgled nešto je optimističnija, a glasi da svoju prirodnu sebičnost donekle možemo nadvladati tako što ćemo prihvatiti utilitarizam. Utilitarizam je učenje koje tvrdi, pojednostavljeno rečeno, da trebamo povećati korisnost (utility), ugodu ili sreću što je moguće više za što je moguće veći broj ljudi. S tom bi se tvrdnjom zacijelo složili mnogi. Tko bi uopće mogao biti protiv širenja ugode i sreće? No Benthamov konkretan prijedlog načina na koji bismo to trebali provoditi u djelo najčešće se odbacuje kao potpuno promašen. Bentham je smatrao, naime, da za svaki naš postupak moramo procijeniti koji će omjer ugode i boli proizvesti – i to tako što ćemo primijeniti ono što on naziva “hedoničkim računom” (hedonic calculus) ili “računom sreće” (felicific calculus). Riječ je o vrsti formule ili algoritma koji kaže da svaki naš postupak, odnosno ugodu ili korisnost koju će on proizvesti, moramo odvagnuti s obzirom na sljedećih sedam pravila:

  1. Snaga: ugoda ili korisnost čiji je doživljaj snažniji vrijedi više od ugode ili korisnosti čiji je doživljaj slabiji.
  2. Trajanje: ugoda ili korisnost koja traje duže vrijedi više od ugode ili korisnosti koja traje kraće.
  3. Izvjesnost: ugoda ili korisnost čije je nastupanje izvjesnije ili vjerojatnije vrijedi više od ugode ili korisnosti čije nastupanje je manje izvjesno ili vjerojatno.
  4. Bliskost: ugoda ili korisnost čije nastupanje je vremenski bliže vrijedi više od ugode ili korisnosti čije nastupanje je vremenski udaljenije.
  5. Plodnost: ugoda ili korisnost koja će uroditi daljnjim ugodama i korisnošću vrijedi više od ugode ili korisnosti koja time neće uroditi.
  6. Čistoća: ugoda ili korisnost koja sa sobom nosi manje boli ili štete vrijedi više od ugode ili korisnosti koja sa sobom nosi više boli ili štete.
  7. Opseg: Ugoda ili korisnost koju će doživjeti više ljudi vrijedi više od ugode ili korisnosti koju će doživjeti manje ljudi.

Benthamov račun sreće, kao što je rečeno, mnogi s gnušanjem odbacuju, u prvome redu zato što smatraju da se vrijednost ljudskih života i ljudske sreće ne može i zapravo ne smije prevoditi u jezik brojeva (“ljudi nisu brojevi!”), ali i zato što takvu vrstu etike – u kojoj se ljudske sudbine s njihovim srećama i nesrećama tretira kao računovodstvene stavke dobitka i odbitka – smatraju neprimjenjivom. Kada se spomenute Benthamove ideje promotri zajedno (hedonistički egoizam, izjednačavanje ljudskih i životinjskih ugoda, etika kao moralno računovodstvo), jasno je zašto je za mnoge ljude biti protiv Benthama posve prirodan i samorazumljiv stav, gotovo pa stvar dobrog kućnog odgoja.

Benthamove ideje, međutim, teže je odbaciti nego što se to na prvi pogled čini, a koliko one prožimaju naše moralno razmišljanje dobro pokazuju izvanredne okolnosti poput aktualne pandemije koronavirusa. Čini se, naime, da pandemija i način na koji smo se s njome suočili ukazuju da smo svi mi u znatno većoj mjeri bentamovci negoli smo to možda spremni otvoreno priznati. Pogledajmo zašto.

Benthamovu osnovnu ideju računa sreće – uvođenje brojeva u moralno mišljenje – uvelike smo prihvatili kada smo počeli intenzivno pratiti i analizirati razne statističke podatke (broj zaraženih, broj kontakata, broj onih u samoizolaciji, broj umrlih, broj priključenih i skinutih s respiratora, broj oporavljenih) te smatrati posve prirodnim da ti statistički podaci vode naše odluke o tome kako ćemo iz dana u dan živjeti i ophoditi se jedni prema drugima (ograničavanje kretanja i putovanja, smanjivanje socijalnih kontakata, ostanak doma, obustavljanje raznih poslova, socijalno distanciranje). Ovdje se ne tvrdi da tako nismo trebali postupati, već se samo želi istaknuti da je naše postupanje bilo uvelike diktirano bentamovskom logikom ili, bolje rečeno, bentamovskom matematikom.

Benthamovo pravilo opsega, koje kaže da ugodi ili korisnosti većeg broja ljudi treba dati prednost pred ugodom ili korisnošću manjeg broja, nedvojbeno je ključan sastojak čitavog niza mjera borbe protiv pandemije poput karantene, samoizolacije, zatvaranja ugostiteljskih objekata, raznih uslužnih djelatnosti, sportsko-rekreacijskih objekata, otkazivanja rutinskih liječničkih pregleda i operacijskih zahvata i sl. Jednostavno se ugodu i korisnost manjeg broja ljudi žrtvovalo ili značajno smanjilo radi izbjegavanja boli i štete koje bi zaraza mogla prouzročiti većem broju ljudi. Podjednako bentamovsko (moralno-matematičko) bilo je i pitanje koje se sramežljivo, s vremena na vrijeme, također pojavljivalo: ne postoji li ipak neki broj žrtava uzrokovanih koronavirusom koji bismo bili spremni prihvatiti kako bi društvo nastavilo normalno funkcionirati i gospodarski se oporavilo?

Benthamovo pravilo trajanja, koje kaže da ugoda ili korisnost koja traje duže vrijedi više od one koja traje kraće, u izvjesnom je smislu također bilo prisutno u općoj borbi protiv pandemije. Za vrijeme pandemije ukinuti su brojni izvori ugode: restorani, kafići, kina, kazališta, koncerti, muzeji, izložbe, trgovački centri, vjenčanja, kockarnice, kladionice, frizerski saloni i saloni za pedikuru, teretane i fitness centri, bazeni, dječja igrališta, posjeti parkovima prirode i nacionalnim parkovima, sportska natjecanja itd. Zašto? Zato što smo smatrali da će nastavak našeg nesputanog uživanja u tim stvarima – kao da pandemija ne postoji – samo pospješiti širenje zaraze na jako velik broj ljudi, što će dovesti do toga da ćemo sve te i mnoge druge ugodne aktivnosti morati obustaviti na znatno duže vrijeme. Pravilo koje smo usvojili, dakle, očito je bentamovsko: ako želimo da te ugodne aktivnosti traju dulje, onda s njima trebamo na kraće vrijeme prestati (slične pouke mogle bi se izvući i iz Benthamovih pravila čistoće i plodnosti ugoda).

Ne upućuju sva Benthamova pravila, dakako, u istome smjeru. Primjerice, pravilo snage, prema kojemu ugoda ili korisnost čiji je doživljaj snažniji vrijedi više od ugode ili korisnosti čiji je doživljaj slabiji, ne čini se konzistentnim s općeprihvaćenim mjerama protiv pandemije. Usporedimo snagu ugode koju doživljavamo gledajući koncert ili utakmicu uživo sa snagom ugode koju doživljavamo gledajući prijenos ili snimku koncerta ili utakmice na televiziji; ili snagu ugode ispijanja piva s prijateljima uživo u pubu sa snagom ugode ispijanja piva u kućnoj izolaciji uz druženje putem društvenih mreža. Benthamovo pravilo snage očito govori protiv imperativa ostanka doma i socijalnog distanciranja (slično bi se vjerojatno moglo reći i za pravilo bliskosti, prema kojemu je vremenski bliža ugoda ili korisnost vrjednija od vremenski dalje). Međutim, treba imati na umu da je Bentham svoj račun sreće zamislio kao jedinstveno oruđe ili skup kriterija za moralno odlučivanje pri čemu nije presudan smjer u kojemu nas upućuju pojedinačni kriteriji promatrani sami za sebe, već smjer u kojemu nas upućuje skup kriterija promatran kao cjelina. Za većinu pak Benthamovih kriterija jasno je da bi se bez problema uklopili u suvremene smjernice za borbu protiv pandemije.

Na koncu, iz pandemije smo također mogli ponešto naučiti o ljudskoj prirodi, a što odgovara Benthamovoj hedonističko-egoističkoj teoriji. Vjerojatno nam prvi na pamet padaju vlasnici kafića koji su kršili zabranu rada ili pojedinci koji su organizirali koronazabave (zacijelo vođeni nekim oblikom Benthamova pravila snage ili bliskosti ugode). No možda je poučnije prisjetiti se kako smo svi mi, nakon izbijanja pandemije, nagrnuli u trgovine: kako su neki kupovali silne količine namirnica, uslijed čega su neki drugi, uključujući i one starije i slabije pokretne, ostajali kratkih rukava (utrka u opskrbljivanju u nekim je mjestima znala dovesti i do fizičkih sukoba među kupcima). Prisjetimo se i kako su ljekarne morale ograničiti količinu proizvoda poput dezinficijensa, alkohola, zaštitnih maski i lijekova koje jedna osoba smije kupiti, upravo zato da bi se spriječilo sebično gomilanje tih važnih resursa u rukama manjeg broja ljudi, pri čemu bi znatno veći broj ostao bez njih. Nije li očito objašnjenje takvih pojava upravo Benthamova misao da “u svakom ljudskom srcu sebični interes prevladava nad društvenim interesom” i da je “priroda postavila čovječanstvo pod vladavinu dvaju vrhovnih gospodara, bol i ugodu”? U ovome kontekstu nije naodmet još jednom primijetiti koliko je važnu ulogu u javnim osudama takvih ponašanja imao bentamovski pojam “broja”.

Srećom, kriza izazvana pandemijom – poput svih sličnih kriza, od ratova do raznih prirodnih katastrofa – pokazuje da postoji i nezanemariv broj ljudi koji opovrgavaju Benthamovu turobnu sliku ljudske prirode. Radi se o pojedincima koji pomažući drugima zanemaruju svoju korisnost te pritom riskiraju čak i vlastito zdravlje, poput zdravstvenih djelatnika koji za vrijeme pandemije svoje dužnosti obavljaju savjesnije i predanije nego što to iziskuje puki opis njihova posla. Ne treba zaboraviti ni veliku većinu ljudi koji discipliniranim ostajanjem doma i poštivanjem socijalne distance doprinose suzbijanju koronavirusa. Međutim, uporni bi bentamovac mogao ostati skeptičan i postaviti pitanje: ostaje li toliko ljudi doma i poštuju li oni socijalnu distancu zato da bi zaštitili što veći opseg ili broj drugih ljudi ili možda zato da bi primarno zaštitili sebe, pri čemu je zaštita drugih tek dobrodošao sekundarni sporedni učinak? Bismo li svi tako spremno ostajali doma kada bismo znali, primjerice, da smo otporni na virus ili da smo ga – i ne primijetivši to – već preboljeli?

* * *

Jeremy Bentham oporučno je naložio da mu se tijelo balzamira i da se u staklenoj vitrini donosi na sastanke upravnog odbora londonskog University Collegea. Vjerovao je da će njegovo ne samo duhovno nego i fizičko prisustvo – iako “bez prava glasa” (present, but not voting) – pomoći odboru da svoje odluke donosi u što je moguće većem skladu s utilitarističkim načelima. Pandemija koronavirusa i obrasci društvenog ponašanja do kojih je ona dovela, kako se čini, pokazuju da nam je Bentham duhovno znatno bliži negoli smo to spremni drugima, a moguće i samima sebi, priznati. Možda ćemo reći da nam se ne sviđa njegova teorija ljudske prirode. Možda ćemo reći da nam se ne sviđaju utilitaristička pravila njegova računa sreće. No u situacijama poput aktualne pandemije – za koju se već govori da predstavlja “novo normalno” – naš odobravajući stav prema Benthamovu filozofskom nasljeđu vjernije ilustrira naše ponašanje nego naše riječi.

// Osvrti