Kada spomenemo hrvatske mislioce 20. stoljeća, pogled nam se obično zaustavlja na horizontu misli i pokreta koji su djelovali na našem bližem području, obavijenom dramatičnošću ideoloških strujanja. U isto vrijeme, na svjetskoj pozornici odvija se ubrzana globalizacija – Zapadni, razvijeni svijet nameće se kao ideal poretka, napretka i mogućnosti najvećeg blagostanja na zemlji. Narodi i zemlje u razvoju podvrgavaju se idealima velesila, čime gube svoj identitet te za njih i njihovo podneblje karakterističan način života.

Paradoks i probleme takvih društvenih procesa osvijetlio je Ivan Illich, mislilac hrvatskog porijekla, koji je u vrijeme svojeg najaktivnijeg djelovanja (od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća) stekao veliku popularnost, posebice u Americi i Europi. Neki ga smatraju najvećim eruditom tadašnjice te jednim od posljednjih istinskih polihistora, koji je u vrijeme svojeg aktivnog djelovanja uživao pozornost kao Slavoj Žižek i Jordan Peterson u današnje doba.

Ivan Illich rođen je 4. rujna 1926. u Beču, kao dijete Židovke Hellene Regenstrief-Ortliebe i Hrvata inženjera građevine, diplomata Petra Illicha. Iako je rođen u Beču, njegov život već se je od najranijih godina odvijao na više lokacija – dio godine provodio je kod roditelja, koji su neko vrijeme, vjerojatno zbog očeva posla, živjeli u Francuskoj, dio uz jednog djeda u Beču te dio uz drugog djeda i jednostavan život u Sutivanu na otoku Braču, koji je ostavio velik trag na njegov cjelokupni nauk. Može se zaključiti kako je Illich već od malih nogu odrastao kao poliglot – služio se njemačkim, francuskim i talijanskim jezikom, a djed iz Sutivana upisao ga je na sate hrvatskog jezika i s njime je provodio mnogo vremena u obiteljskoj knjižnici.

Kada je trebao upisati osnovnu školu u Beču, pedagozi su ga ocijenili nesposobnim za školovanje. Tada se je vratio djedu u Sutivan, koji ga je dvije godine podučavao te je Illich ipak prošao prijemni ispit. Kako se krajem 30-ih godina dvadesetog stoljeća Austrija nalazila pod Hitlerovom okupacijom, nacistička rasna ideologija dobila je velik zamah, što se očitovalo i na Illicha kao sina Židovke. Naime, prema nekim izvorima, Illich je nacistički usmjerenom profesoru poslužio kao model za pokazivanje oglednog primjer židovske rase, što je ostavilo velik emocionalni trag na njemu i formiranju njegova stava prema učiteljima, ostalim obrazovnim autoritetima i institucijama.

Od svoje petnaeste godine, Illich je većinu vremena proveo u Italiji sa svojom majkom i dvojicom mlađe braće blizanaca za koje se je skrbio nakon očeve smrti. U Firenci je nastavio obrazovanje, a po završetku gimnazije upisao je i završio studij kristalologije i histologije u Firenci. Kako je sam rekao u jednom razgovoru, taj studij mu je bio put do lažnog identiteta potrebnog za funkcioniranje u fašistički obojenom društvu.

Njegova istinska želja bila je postati svećenikom,  a ostvarila se je 1951. godine. Studij filozofije i teologije pohađao je na Papinskom Sveučilištu Gregoriana, a za vrijeme studija u Rimu, susreo se je s mnogim velikim misliocima onog doba, od kojih je vrijedno spomenuti Jacquesa Maritaina, velikog personalista i jednog od tvoraca ideja koje su kasnije uvrštene u “Opću deklaraciju o ljudskim pravima”.

Illich je također studirao povijest u Salzburgu, gdje je pisao doktorsku disertaciju o filozofsko-metodološkim polazištima Arnolda Toynbeea. Po završetku studija svoje djelovanje nije želio nastaviti u Rimu. Odlučio je otići u Ameriku, jer je bio pozvan na Sveučilište Princeton kako bi napravio post-doktorsku radnju o alkemiji u djelima Alberta Velikog.

Već prvu večer njegova dolaska u New York, u priči s prijateljima njegova djeda, čuo je za probleme koji se događaju s portorikanskom manjinom. Predstojeća dva dana proveo je živeći s njima i odlučio je preusmjeriti svoje djelovanje prema radu s tom zajednicom. Zbog toga je, od tadašnjeg njujorškog nadbiskupa kardinala Francisa Josepha Spellmana tražio da ga postavi kapelanom portorikanske župe u New Yorku.

Kako je bio veoma predan u radu s portorikanskim došljacima, kardinal Spellman odlučio ga je 1956. godine postaviti na mjesto prorektora Katoličkog sveučilišta u gradu Ponceu (Portoriko), gdje je radio s misionarima iz SAD-a i Kanade. Naime Illich je već onda shvatio opasnost od apsolutizacije odnosno implementacije Zapadnih vrijednosti i načina života na stanovnike Latinske Amerike, što je smatrao velikom nepravdom, a misionare koji potiču i provode takav pristup nazivao je konkvistadorima.

Na vrhuncu svojeg djelovanja, 1961. godine Illich je sa suradnicima osnovao vlastiti centar, odnosno ustanovu za nakladništvo te prikupljanje dokumenata i podataka u vezi s regionalnim načinom života i prilikama, koja se je zvala CIDOC (Centro intercultural de documentación), a nalazila se u gradu Cuernavaca u Meksiku.

CIDOC je bio veoma različit od bilo koje druge edukativne institucije onog vremena. Imao je vrlo malo administracije, sam se financirao, nisu davani niti valorizirani formalni stupnjevi obrazovanja, čime je pokazivao jasnu opoziciju ostalim obrazovnim i znanstvenim institucijama. Temeljni element CIDOC-a bile su rasprave, na kojima je svaki sudionik, bio on bez formalnog obrazovanja ili sveučilišni profesor, sudjelovao s jednakim pravom i njegovo se mišljenje uvažavalo na isti način, a njegovao se sokratovski, dijaloški pristup stjecanju znanja.

Praktična svrha CIDOC-a bila je prema specifičnom modelu koji prihvaća kulturalne razlike pripremiti misionare za djelovanje u Latinskoj Americi. Pisale su se i brojne rasprave te djela nastala na temelju debata i susreta u CIDOC-u, koja su većinom bila orijentirana prema prokazivanju bolesti Zapadnog društva i vraćanju istog svojim iskonskim temeljima, prikladnim čovječjoj naravi. Također CIDOC je bio poznat po ubrzanim, gotovo rigoroznim tečajevima španjolskog jezika, jer su Illich i suradnici smatrali kako se misionari u potpunosti trebaju inkulturirati u ambijent i tradiciju naroda kojem idu pomagati.

Zbog veoma specifičnog pristupa raspravama i stjecanju znanja, CIDOC je počeo privlačiti sve više medijske pozornosti, što se Illichu nije sviđalo i projekt je obustavljen 1976. godine. Zanimljivo je da su CIDOC posjećivali i mnogi svjetski poznati mislioci onog doba poput pedagoga Paula Freirea, psihologa Ericha Fromma i sociologa Petera L. Bergera. Sam Illich u to vrijeme gostovao je na mnogim prestižnim svjetskim sveučilištima i svojim je govorima otvarao brojne konferencije i skupove.

U vrijeme rada CIDOC-a nastala su Illicheva glavna djela i studije, no u to vrijeme također je ušao u otvoreni sukob s Katoličkom Crkvom. Naime zbog Illicheve kritike hijerarhijskog ustroja Crkve i rasprave o  neokolonijalizmu koji se događa putem misionarenja, Kongregacija za nauk vjere pokrenula je postupak protiv njega. Illich se  je 1969. povukao iz kleričkog života, iako je prema nekim navodima i dalje u tajnosti izvršavao svećeničke dužnosti.

Tijekom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća nastavljao je gostovati na svjetski poznatim sveučilištima, održavajući razne skupove i predavanja na sveučilištima u Americi i Europi. U to vrijeme dijagnosticiran mu je tumor lica. Kako je u svojoj kritici medicine zastupao tzv. jatrogenički stav, u obzir su dolazili samo alternativni oblici liječenja, koji nisu uništili tumor, već su samo smanjivali bol i usporavali njegov rast. Noseći teret bolesti živio je gotovo devetnaest godina te, iako manjom aktivnošću nego prije, djelovao je sve do početka 2000-ih. Pred kraj života živio je u Bremenu, gdje je umro 2. prosinca 2002. godine, u dobi od sedamdeset i šest godina.

Misao Ivana Illicha mogli bismo okarakterizirati kao polihistorizam s naglašenim elementima pacifizma, socijalne antropologije (posebice Bronisława Malinowskog) te razrađivanja ideja njegovih suvremenika poput Karla Polanya, Jacquesa Ellula, Paula Freira i Lewisa Mumforda. Ipak to ne poriče vrijednost i originalnost Illichevih ideja, već samo osvjetljava idejne silnice koje su potkrepljivale njegovu misao, koja nije isključivo filozofija, sociologija ili neka kritička teorija. Ona je svojevrsni suvremeni profetizam, koji upozorava na bolesti kapitalističko-konzumerističkog društva i njegovih posljedica na čovjeka.

Illich svoje ideje razvija kroz kritiku suvremenih institucija Zapadnog društva, koje, prema njegovu mišljenju, više štete nego pomažu čovjeku današnjice. Naime institucije čovjeku oduzimaju istinsku slobodu, usmjeravaju ga institucionalnim ciljevima koji su u službi određene ideologije napretka, koja pak nauštrb čovjekove kreativnosti i samostalnosti od njega radi roba vlastite, iluzorne ideje da su institucije siguran odgovor na svaku čovječju potrebu. Ovdje valja napomenuti da Illich, iako kritizira Zapadno društvo, zapravo više kritizira nezaustavljivu inerciju kojom institucije gaze čovjeka i ono što on u suštini jest. Drugim riječima, on nije bio nositelj neke konkretne političke ideje, ustanka ili revolucije već je glasno ukazivao na probleme koji su postojali ili do kojih bi moglo doći.

Illicheva vizija preobraženog društva prožeta je dvjema filozofskim pojmovima odnosno idejama, a to su logos kao postulat inteligibilnog kozmosa i čovjekovog kapaciteta da se poveže s njim te charitas kao vrsta ljubavi koja je usmjerena prema inherentnom dostojanstvu svih ljudskih bića i mogućnosti da žive primjereno svojoj naravi, okolini i tradiciji u koju su utkani, istodobno obdareni poštovanjem i ljubavlju.

Prema Illichu, institucionalizacija društva i djelatnosti podliježe uokvirivanju i racionalizaciji procesa unutar njih, čime se stvara hijerarhijska struktura, formiraju kruti odnosi i unificirani procesi, a postignuća se mjere određenim formulama. Pod okriljem institucije, njezini konzumenti ostaju donekle zaštićeni, ali nužno podliježu njezinom sustavu – svim njegovim dobrim i lošim stranama, kojih je, prema Illichu, mnogo više. Illich ovu ideju oblikuje kao kritiku pojedinih društvenih institucija i fenomena. Započnimo Illichevom kritikom školstva odnosno sustava obrazovanja.

Illich smatra kako škola ima svoju logiku obmanjivanja – nameće nam se kao nužna za napredak pojedinca i društva u cjelini, ali to čini prema modelu: “više je truda (pohađanja i internaliziranja kurikuluma), nužno su bolji rezultati”. Učenik je tako indoktriniran da školsko, često ne-kritičko učenje poistovjećuje s istinskim učenjem, napredovanje u razredima s edukacijom, diplomu sa sposobnošću te fluidno ponavljanje naučenog gradiva i unaprijed danih informacija s istinskim zaključivanjem i mogućnošću novih spoznaja. Zbog toga, liberalno, slobodno društvo ne može biti temeljeno na modernom školstvu, jer ono, s jedne strane, promiče unaprijed zadane ideale, okvire i vrijednosti, a s druge ne potiče istinsku volju za učenjem i kritičkim razmišljanjem, već se zasniva na konzumerizmu ocjena i certifikata. Njegova kritika školstva na tragu je onoga što nazivamo kritičkom pedagogijom, iako je Illich izbjegava tako nazivati.

Na udaru Illicheve kritike našla se i suvremena medicina, koju obrađuje u djelu Medical Nemesis. Smatrao je kako suvremeni medicinski sustav čovjeka ne čini nužno zdravijim, već u često slučajeva i bolesnijim. U kontekstu kritike medicine, vrijedi spomenuti da je Illich tvorac pojma jatrogeneza, koji označuje nuspojave koje su pojedinci pretrpjeli uslijed suočavanja s liječnicima, farmaceutskim pripravcima i bolnicama, kao i preoblikovanje društva odnosno kulture putem prihvaćanja medicinskih mitova. Čovjeka se poima kao neki računalni sustav, a smrt je pad tog sustava odnosno nemogućnost popravka određene komponente koja je nužna za njegovo pravilno funkcioniranje. U kontekstu čovjekova sveukupnog zdravlja, s njime povezane patnje, a naposljetku i smrti, Illich po uzoru na galensku tradiciju zastupa tzv. umjetnost patnje, odnosno stav da se čovjek jednom treba pomiriti s vlastitom nesavršenošću i smrtnošću. To ipak ne isključuje određenu vrstu medicinske pomoći, no Illich je smatrao da je današnja, suvremena medicina prešla granicu dobrohotnosti te se razvila u institucionalizirani, mehanički i birokratski sustav o kojem je čovjek postao ovisan ako želi biti zdrav.

Ekologija je također bila jedna od domena Illichevog rada. Prikazao je da već u njegovo vrijeme globalno promicana ideja energetske krize nema smisla, jer proizlazi iz premise da su ljudi sami po sebi ovisni o energiji strojeva. Pravi problem leži u tome što čovjek odnosno društvo ne može akumulirati i kontrolirati količinu energije koju proizvodi, što dovodi do propadanja tog istog društva i njegove kulture. Bio je protiv oblika prijevoza koji koriste goriva, posebice osobnih automobila, jer stvaraju još veće nejednakosti između onih koji si ga mogu ili ne mogu priuštiti, na što nas upućuje naslov knjige Energy and Equity.

Početkom 1980-ih godina Illich je radio na studiji o socijalno-ekonomskom aspektu odnosa između muškog i ženskog spola, koju iznosi u brojnim radovima i knjizi Gender. Zalaže se za komplementarnost spolova, jer je svaki od njih poseban, neprocjenjiv i zajedno čine cjelinu. Muškarci i žene, prema Illichu, nadopunjuju jedni druge te društvo ne može funkcionirati ako se apsolutizira moć i sposobnosti samo jednog spola. Zbog toga, naglašava da suvremeni ideal jednakosti lišava pojedini spol svake specifične kvalitete te muškarce i žene ne percipira nikako drugačije doli istovjetne jedinke koje su djelatnici globalnih ekonomskih sustava.

Valja uputiti i na Illichev esej Shadow work, u kojem se obrušava na impliciranu ideju sadržanu u Zapadnom idealu ekonomskog napretka, koja čovječanstvo usmjerava da kupuje dobra umjesto da ih samostalno stvara i tako ovisi sama o sebi. Kako čovjek mora kupiti neka potrebna dobra (npr. hranu), nužno ovisi o plaći odnosno sustavu u kojem radi. Illich problem ne vidi isključivo u samom radu, već i popratnim poslovima koji su nužni da bi se taj rad ostvario i bio plaćen, dok ti popratni poslovi ne podliježu plaćanju, već se sagledavaju kao nešto “zdravo za gotovo”, a naziva ih shadow work (sjenoviti rad). Tu Illich ponajprije ubraja rad kućanica koje se skrbe za domaćinstvo kako bi muž, i kasnije djeca, mogli raditi, čime život obitelji postaje prožet vrijednostima plaćenog rada. Illich u shadow work ubraja i sam odlazak na posao, birokraciju i nervozu vezana uz prisilnu, kompulzivnu potrošnju. Ipak u kontekstu neplaćenog rada Illich predlaže ideju o vernakularnom vrijednostima koje su u temelju neplaćenih aktivnosti koje osiguravaju i poboljšavaju život, ali koje oklijevaju bilo kakvoj analizi koja koristi koncepte razvijene u formalnoj ekonomiji.

Vrijedi napomenuti kako se Illichev pojam shadow work, iako u malo izmijenjenom značenju, udomaćio na engleskom govornom području kao sinonim za neplaćeni rad koji je nužan za funkcioniranje pojedinca, zajednica i društva u cjelini, a za njega nismo plaćeni (npr. prethodno spomenuti rad kućanica, samoposluga u trgovinama, na benzinskim crpkama itd.).

U suradnji s američkim lingvistom Barryom Sandersom, Illich je napisao knjigu ABC. The Alphabetization of the Popular Mind, u kojoj su dvojica autora iznijela studiju o nastanku, širenju i, naposljetku, odbacivanju pismenosti. Njihova studija obuhvaćala je povijesnu raspravu o razvitku pisanog jezika, knjižnica, kao i rastu opće pismenosti. Na temelju toga, istražili su utjecaj abecede na temeljne misaone procese, stavove i pamćenje, čime su pokazali na koji način novi stavovi prema jeziku mijenjaju naš svjetonazor te osjećaj sebe kao individue i zajednice. Ovo poglavlje Illicheva rada važno je zbog sve veće primjene tehnoloških novotvorenica u svakodnevnom govoru, kao i opisivanju čovjeka i njegovih odnosa prema samom sebi, drugima i tehnokracijskom okruženju u kojem živi i djeluje.

Zanimljivo je da Illich, iako je jedan dio života bio aktivni svećenik, a nakon toga i predan vjernik, svoja promišljanja obično nije potkrepljivao biblijskim tekstovima, niti se obraćao isključivo zajednicama vjernika. Njegove ideje, iako u suštini kršćanskog porijekla, isprepletene su klasičnom vizijom kozmosa, reda i uređenja, koja podrazumijeva ponovno rođenje epimetejskog čovjeka. Naime koristeći mit o Prometeju, Epimeteju i Pandorinoj kutiji, Illich noviju povijest gleda kao hod prometejske promišljenosti i očekivanja, koja se očituje u nezasitnosti i institucionalizaciji naših potreba. Nasuprot tome, primitivni, nepatvoreni, epimetejski čovjek živio je u svijetu nade, koja je počivala na vjerovanju u dobrotu čovjekove naravi, naglašene spontanosti i pouzdanja u dobru volju. Takvo društvo ne počiva na ubrzanosti niti basnoslovnoj upotrebi resursa, već promiče sklad čovjeka, njegovih bližnjih i okoline.

U svojem nastupu 1982. godine na simpoziju Asahi u Tokyu kojem je tema bila odnos čovjeka i znanosti odnosno “računalno upravljano društvo”, Illich je opisao kuću djeda i život pitomog Brača, koji se kroz stoljeća malo mijenjao, koji mu je vjerojatno bio neiscrpna inspiracija za njegovu viziju epimetejskog čovjeka:

Čovjek koji vam govori rođen je prije pedeset i pet godina u Beču. Mjesec dana nakon njegova rođenja vlakom i brodom doveden je na otok Brač. Naime, u selu na dalmatinskoj obali živio je njegov djed, koji ga je želio blagosloviti. Taj djed živio je u kući koju je obitelj posjedovala još od vremena Muromachijeve vladavine Kyotom. Od tog vremena, promijenilo se puno vladara na dalmatinskoj obali – tu su bili venecijanski duždevi, istambulski sultani, omiški gusari, austrijski carevi i jugoslavenski kraljevi. No, promjene odora i jezika vladara, koje su se dogodile tijekom petstotinjak godina nisu se puno odrazile na svakodnevni život. Iste grede od maslinova drveta podupirale su krov djedove kuće. Voda se još uvijek dobivala pomoću kamenih ploča na krovu. Vino se pripremalo u istim bačvama, riba lovila istim brodicama, a ulje dobivalo sa stabala koja su bila posađena u doba kada je Edo još bio mlad. Djed je primao novosti dva puta mjesečno. Danas, novosti pomoću parobroda stižu za tri dana, dok im je nekada trebalo pet dana, jer se za njihovo dopremanje koristio jedrenjak. Kada sam se rodio, život za ljude koji su živjeli onkraj glavnih puteva još je uvijek tekao polagano, nezamjetljivo. Većina okoliša obilovala je pašnjacima. Ljudi su živjeli u kućama koje su sami sagradili, kretali se ulicama koje su bile utabane nogama njihovih životinja, bili su samostalni u opskrbljivanju i kanaliziranju vode te su se mogli osloniti na svoje glasove kada su željeli nešto obznaniti.

Iako je ovo bio tek kratki presjek Illichevih temeljnih ideja i područja kojima se bavio, daje nam naslutiti da se radi o misliocu vrijednom daljnjeg istraživanja. Ideje koje je prije gotovo pola stoljeća prikazao u svojim djelima, sada bivaju još vrjednijima. Zbog toga, Illicheva misao se u svijetu ponovno otkriva i interpretira u novom svjetlu. Možda je upravo sad pravo vrijeme da ga i njegovi sunarodnjaci prihvate kao svoju filozofsko-kulturnu baštinu te podrobnije istraže.

Završimo s njegovom izjavom iz jednog od njegovih posljednjih razgovora, koja svjedoči njegovu ljubav prema djedovini: “Otkad sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nisam imao mjesto koje bi mogao nazvati domom.”

// Osvrti