Albert Einstein je 1936. godine sa svojim tadašnjim asistentom Nathanom Rosenom napisao članak “Do Gravitational Waves Exist?” i poslao ga u časopis The Physical Review. Manje od dva mjeseca nakon primitka urednik John T. Tate vratio mu je rukopis s deset stranica recenzentovih kritičkih primjedaba, uz napomenu da bi mu “bilo drago kad bi dobio [Einsteinovu] reakciju na recenzentove razne komentare i kritike”. Drugim riječima, predložio mu je ono što bismo danas nazvali “revise and resubmit“. Einstein nije baš bio oduševljen time. Odgovorio mu je:

Poštovani,
Rosen i ja poslali smo Vam rukopis kako biste ga objavili i nismo vas ovlastili da ga pošaljete specijalistima prije nego što bude otisnut. Ne vidim nikakva razloga da se osvrćem na, u svakom slučaju pogrešne, komentare Vašega anonimnog stručnjaka. Zbog ovog incidenta radije ću članak objaviti drugdje.

Objavio ga je, s izmijenjenim zaključcima, sljedeće godine u Journal of the Franklin Institute. U tom časopisu nije bilo recenzentskog postupka. (Čitav slučaj podrobno je opisan ovdje.)

Danas to ne bi išlo tako. Danas se u akademskom svijetu očekuje da svaki rukopis poslan u časopis bude podvrgnut tzv. istorazinskom vrednovanju, kojim se procjenjuje njegova vrijednost i originalnost. Tako je i u filozofiji. (Iako, moram priznati, mogu zamisliti neke naše – možda i ne samo naše – mislitelje koji bi i danas reagirali na sličan način kao i Einstein 1936.) Rukopisi su obično podvrgnuti dvostruko slijepom recenzentskom postupku: autor ne zna identitet recenzenata, a recenzenti ne znaju identitet autora. Neki filozofski časopisi (npr. Mind, Analysis, Ergo, Ethics, European Journal of Philosophy itd.; za širi popis vidi ovdje) primjenjuju i trostruko slijepi postupak: autor ne zna identitet recenzenata, a identitet autora ne znaju ni recenzenti ni urednik.

Razlog zbog kojega znanstveni pa tako i filozofski časopisi rabe postupak istorazinskog vrednovanja jasan je: nepristrana prosudba stručnjaka trebala bi osigurati da na koncu budu objavljeni samo oni radovi koji ispunjavaju stroge kriterije relevantne za područje o kojemu je riječ. U doba kad su Einstein i Rosen poslali svoj članak o gravitacijskim valovima takva praksa nije bila uobičajena; proširila se tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Danas je standard, a ozbiljnost, prestiž i utjecaj pojedinog časopisa u korelaciji su sa strogošću njegova recenzentskog postupka. Tako je u svim znanstvenim poljima, uključujući filozofiju.

Taj se sustav u znanosti općenito smatra ponešto manjkavim i puno se raspravlja o tome kako bi ga se moglo poboljšati (dobri pregledi nalaze se ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). No izgleda da su u filozofiji stvari puno gore nego drugdje. Iz nekih opsežnih rasprava na blogovima, s naslovima kao što su “Philosophy Journals Horror Stories“, “‘Incompetence’, ‘Arrogance’, ‘Misunderstanding’”, “Is Peer-Reviewing Really Tracking Quality in Philosophy?” itd.), kao i nekih temeljitijih i sustavnijih rasprava (npr. J. Katzava i K. Vaesena ili Matthewa Mckeevera) moglo bi se zaključiti da je sustav istorazinskog vrednovanja u filozofskim časopisima, kao i način funkcioniranja filozofskih časopisa općenito, danas toliko problematičan da ga je hitno potrebno promijeniti, možda i radikalno. Evo nekoliko činjenica koje bi mogle navesti na takav zaključak.

Kao prvo, postupak je iznimno dug. Neki časopisi na svojim mrežnim stranicama navode koliko u prosjeku traje postupak od zaprimanja rukopisa do konačne odluke. Većinom se tvrdi da je riječ o 3–5 mjeseca (iznimka je Noûs, koji navodi da je riječ o 7 mjeseci). No to, po  svemu sudeći, ne odražava pravo stanje stvari. Realističniji je izvor APA Journal Survey Project, u kojemu podatke unose sami autori. Tamo se doznaje da ima časopisa kod kojih je prosječno razdoblje od primitka rukopisa do konačne odluke 7 ili 8 mjeseci, a u jednom slučaju čak gotovo 16 mjeseci. (Pazite, riječ je o prosječnom razdoblju.) Objavljena i neobjavljena individualna svjedočanstva govore da nije neuobičajeno čekati i skoro godinu dana do konačne odluke o sudbini rukopisa. To je važnije od prosjeka: odluka o sudbini rukopisa često je odluka o sudbini individualne karijere.

Tomu treba dodati i činjenicu da se u prestižnijim časopisima rukopisi rijetko bezuvjetno prihvaćaju otprve. Primjerice, Philosophical Review od 501 zaprimljena članka 2023. godine otprve nije bezuvjetno prihvatio nijednog, a Ergo od 881 zaprimljena samo pet. Časopisi uglavnom zahtijevaju i nekoliko iteracija revizija prije nego što prihvate rukopis. Postotak rukopisa koji na koncu budu prihvaćeni u filozofskim je časopisima prilično nizak, a kod onih najuglednijih časopisa niži nego kod najuglednijih časopisa u području prirodnih znanosti: primjerice, u Philosophical Review to je 2,2%, u Journal of the History of Philosophy 3,57%, u Ethics oko 4%, a u Journal of Philosophy oko 5% (nasuprot tome, postotak prihvaćenih rukopisa u Nature je 8%, a u Science 6,1%). Prosječni članak u filozofiji obično bude odbijen nekoliko puta prije nego što konačno bude negdje prihvaćen, tako da između prvog slanja i konačnog prihvaćanja može proći i nekoliko godina. Treba uzeti u obzir i to da se dogodi da urednik odbije članak čak i ako je dobio pozitivne recenzije.

Daljnja skupina problema odnosi se na kvalitetu recenzija. Svojim komentarima recenzenti mogu izrazito poboljšati kvalitetu članka, i izgleda da u većini slučajeva to i čine. Ipak, kvaliteta recenzija snažno varira, do te mjere da se ozbiljno može dovesti u  pitanje smisao čitava recenzentskog postupka. Recenzije znaju biti površne. Možda pritisnuti rokovima i stoga skloniji negativnoj ocjeni, recenzenti često kratko odbace rukopis bez valjana razloga: ponekad samo ustvrde da im zaključak ne djeluje uvjerljivo ili da autor nije konsultirao svu relevantnu literaturu (iako zapravo jest) ili pak jednostavno ne pročitaju tekst dovoljno pozorno. Ponekad pak cjepidlače bez prave potrebe i iznose prigovore i protuprimjere koji u osnovi ne dovode u pitanje opću kvalitetu članka. Često su izvještaji dvoje recenzenata protuslovni: ono što je za jednoga pohvalan aspekt rukopisa, za drugoga je glavna manjkavost pa možda i razlog za odbijenicu. U “Philosophy Journals Horror Stories” može se pronaći gomila ponekad prilično zabavnih primjera.

Svemu tome treba dodati još jednu naročito zabrinjavajuću činjenicu. Recenzenti nisu plaćeni za svoj posao, kao, uglavnom, ni urednici filozofskih časopisa. Autore i njihova istraživanja plaćaju sveučilišta, instituti, zaklade itd. – dakle, najvećim dijelom, financirani su javnim sredstvima. Časopise, u svakom slučaju one najistaknutije, uglavnom izdaju velike – naravno, privatne – izdavačke kuće, koje to itekako dobro naplaćuju. Nekad su ih plaćali čitatelji. Danas ih sve više plaćaju sami autori ili njihovi financijeri – dakle, najvećim dijelom, veliki privatni izdavači časopisa financirani su javnim sredstvima. Nedavno je jedno istraživanje pokazalo da je pet velikih izdavača – Springer Nature, Elsevier, Wiley, Taylor & Francis i Sage – u razdoblju od 2015. do 2018. godine iz javnih fondova izvuklo 1,06 milijardi američkih dolara na ime troškova objavljivanja u tzv. “otvorenom pristupu”, naplaćujući u prosjeku 2 500 američkih dolara po članku. Iako je uglavnom riječ o člancima iz područja prirodnih i biomedicinskih znanosti, ni filozofija nije pošteđena takva duboko zabrinjavajućeg trenda. Nasreću, časopisi s pravim otvorenim pristupom sve su brojniji, a neki od njih – npr. Ergo, Philosophers’ Imprint ili odnedavno Dialectica – spadaju među najuglednije filozofske časopise engleskoga govornog područja.

Znače li navedene činjenice da je sustav koji dominira filozofskim izdavaštvom nepopravljivo loš? To se pitanje ne odnosi samo na časopise engleskoga govornog područja ili na časopise posvećene takozvanoj analitičkoj filozofiji. Ono je univerzalno. Točnije, ono vrijedi za svaku kvalitetnu i ozbiljnu filozofiju. Mnogi smatraju da je sustav uistinu prilično loš, a neki predlažu radikalnije preinake. Primjerice, Remco Heesen i Liam Kofi Bright predlažu da se članci recenziraju tek nakon što budu objavljeni na nekom online repozitoriju; J. Katzav i K. Vaesen te Eric Schliesser smatraju da časopisi trebaju povećati broj prihvaćenih rukopisa; Max Hayward uz to predlaže da se smanji dopušteni opseg rukopisa; itd. Pitanje je, međutim, je li moguća ikakva ozbiljnija promjena koja istodobno ne bi zadirala u ekonomske, socijalne pa i političke čimbenike koji su doveli do sadašnje situacije u znanstvenom izdavaštvu općenito.

* * *

Gore iznesene činjenice upućuju i na jedan načelni problem, koji se tiče vrednovanja filozofskog rada općenito. Mogao bi se steći dojam da časopisno izdavaštvo kakvo danas postoji nije dobar filter kvalitete te da priječi napredak u filozofiji, što god pod time razumjeli. Ono bi trebalo predstavljati uzoran način vrednovanja filozofskog rada i biti jamac da će na koncu biti objavljeni radovi koji su uistinu vrijedni i originalni. Možemo se složiti da objavljeni radovi i jesu takvi, iako se, naravno, i u najboljim časopisima može naići na nezanimljive i neoriginalne radove. No mnogi vrijedni članci moraju proći prilično težak put prije nego što budu objavljeni, a često nisu objavljeni tamo gdje bi po svojoj kvaliteti trebali biti. Doduše, kompetetno i suvislo napisani članci uvijek se mogu negdje objaviti: najobuhvatnija i najbolja filozofska baza podataka, PhilPapers, obuhvaća više od 1 000 časopisa. No mogao bi se steći dojam da sustav časopisnog izdavaštva u filozofiji počiva na previše nepredvidljivih i proizvoljnih čimbenika; da je objaviti u uglednijim časopisima u krajnjoj liniji stvar sreće. Uzme li se u obzir da su članci u časopisima danas dominantan način diseminacije filozofskih ideja, ispada da je sam sustav vrednovanja filozofskog rada u dubokim problemima.

U svojoj novoj knjizi Philosophy, Bullshit, and Peer Review Neil Levy raspravlja o čimbenicima koji utječu na prosudbu filozofskih tekstova i pokazuje da je stvar kompliciranija nego što na prvi pogled izgleda. U uvodnom odlomku, iz kojega sam posudio naslov ovoga osvrta, na upečatljiv način identificira problem i najavljuje kako će mu pristupiti:

Kant je izdvojio tri pitanja kojima se filozofija mora baviti: Što mogu znati? Što moram činiti? Čemu se mogu nadati? Mnoge filozofe danas zaokuplja četvrto pitanje: Zašto mi je članak odbijen? Filozofi, kao i znanstvenici u mnogim drugim disciplinama, zadubljeni u izvještaje recenzenata i urednika odmahuju glavom zgražajući se. Zašto nisu prepoznali briljantnost mojih ideja? Kome je palo na pamet da je taj klaun kompetentan da recenzira moj članak? Tvrdit ću da odgovor na takva pitanja – pitanja koja se tiču načina na koje recenzenti prosuđuju članke koje razmatraju te onoga što utječe na njihove odluke – zahtijeva razumijevanje čimbenika koji moduliraju intelektualnu dobrohotnost.

Da bismo razumjeli te čimbenike, najbolje je poći od primjera koje navodi Levy. Jason Stanley objavio je 2005. godine knjigu Knowledge and Practical Interests. Ta se knjiga pokazala prilično utjecajnom. G. 2013. bila je peta najcitiranija knjiga u četiri vjerojatno najuglednija filozofska časopisa: u Philosophical ReviewMindu, Noûsu i Journal of Philosophy. Nastala je na temelju članka koji su prethodno odbila tri od ta četiri časopisa (Philosophical Review, Mind i Noûs) (više o tome usp. ovdje). Drugi primjer: Andy Clark i David Chalmers objavili su 1998. članak “The Extended Mind”, koji je imao snažan utjecaj ne samo u filozofiji nego i u drugim područjima znanosti, potaknuvši brojna interdisciplinarna istraživanja. No Clarku i Chalmersu trebalo je tri godine da ga objave: prethodno je bio odbijen u trima časopisima (u Journal of Philosophy, Philosophical Review i Mindu) (više o tome usp. ovdje). Kako to objasniti? Jesu li recenzenti bili uistinu toliko nekompetentni da nisu prepoznali važnost i originalnost Stanleyevih, Clarkovih i Chalmersovih ideja? Nisu li ti primjeri definitivan dokaz da danas dominantan sustav vrednovanja filozofskih tekstova trebamo odbaciti?

Nisu, smatra Levy, a njegovo se objašnjenje svodi otprilike na sljedeće. Trebamo uzeti u obzir dvije stvari. Prvo, svakom tekstu pristupamo s određenim stupnjem dobrohotnosti. To vrijedi i za recenzente filozofskih tekstova. Kada pristupamo djelima velikih filozofa iz prošlosti, tada je taj stupanj prilično velik: kada u Aristotelovu tekstu uočimo nešto što izgleda poput očite greške, nekonsistentnosti, konfuznosti i sl., najprije ćemo se zapitati jesmo li ga dobro interpretirali. S druge strane, prema djelu nastalom u okviru filozofske škole ili tradicije kojoj ne pripadamo očitovat ćemo nizak stupanj dobrohotnosti: ponekad ćemo ga odbaciti kao bullshit a da ga nismo ni pročitali a kamoli pokušati razumjeti. Između ta dva ekstrema nalaze se mnogi posredni stupnjevi, s mnogim suptilnim razlikama među njima. Te suptilne razlike često presuđuju hoće li recenzent neki tekst odbaciti ili će autoru dati drugu priliku. Kao drugo, uočimo da se recenzenti i kasniji čitatelji objavljenog teksta nalaze u različitim epistemičkim pozicijama. Na njihovu intelektualnu dobrohotnost utječu sasvim različite vrste čimbenika. Recenzenti pred sobom imaju samo anonimizirani tekst s njegovim argumentima. Čitatelji pak pred sobom imaju niz izvantekstualnih čimbenika koji utječu na stupanj njihove dobrohotnosti: mjesto gdje je članak objavljen (ako je u Mindu, onda mora da je dobar), njegov utjecaj, ali i ugled autora (ako ga je napisao Stanley, koji je profesor na Yaleu, onda također mora da je dobar).

To možda objašnjava kako je moguće da prvotno odbijeni radovi kasnije postanu tretirani kao važni doprinosi filozofiji. No objašnjava li to zašto su oni uopće bili odbijeni? Razlog za to nalazi se u stupnju dobrohotnosti koju očituje recenzent. Naravno, veći stupanj dobrohotnosti recenzent će pokazati prema tekstovima koji su dobro i jasno napisani, navode svu relevantnu literaturu itd. No dobrohotnost ovisi i o izvantekstualnim čimbenicima, a oni su često stvar sreće. Kako kaže Levy,

uvjeren sam da većina članaka objavljenih u izvrsnim časopisima nisu ništa bolji od mnogih članaka koji nisu objavljeni. Autori su zapravo imali više sreće: jednostavno je ispalo da su recenzenti o njihovu članku imali bolje mišljenje nego o nekom drugom članku, i to zahvaljujući idiosinkratičnim (ali obranjivim) preferencijama, a često, nesumnjivo, i zahvaljujući pukom slučaju (članak je izgledao bolje od posljednjeg članka što ga je recenzent pročitao; recenzent je slučajno bio dobro dobro raspoložen; slučajno je baš jučer razmišljao o tom problemu). […] Oni koji su nagrađeni uvijek su imali sreću, a oni koji nisu nagrađeni veoma često nisu imali sreću. Trebali bismo raditi na tome da eliminiramo mnoge vrste pogubne pristranosti koja i dalje postoji u filozofiji, kao i kult genija koji sreću brka sa zaslugom.

Levy je inače autor i knjige Hard Luck, u kojoj tvrdi da sretan (ili nesretan) slučaj u potpunosti potkopava mogućnost moralne odgovornosti. No sumnjam da je njegovo razmišljanje o sveprisutnosti slučaja u ljudskim životima utjecalo na identificiranje uloge slučaja u životu filozofskih članaka. Nije potrebno zastupati nekakvu posebu filozofsku teoriju da bi se uočio da je prolaznost u dobrim časopisima u nekoj mjeri stvar sreće. Ali samo u nekoj mjeri: bilo bi sasvim pogrešno pa i neodgovorno tvrditi da je čitav sustav lutrija.

Tu bi bilo dobro nadopuniti Levyja. Kako bismo prosudili sustav vrednovanja u filozofskim časopisima, trebali bismo, uz poziciju recenzenata i čitatelja, u obzir uzeti i poziciju autora. Naime, prosudba sustava u nekoj mjeri ovisi i o stavu što ga autori imaju prema vlastitu djelu. Časopisi, osobito oni najugledniji, zatrpani su rukopisima. Jedan je razlog tome jednostavan: mlađi filozofi žele posao, i to što bolji posao, a bez publikacija u boljim časopisima to nije moguće. Stoga još tijekom studija pokušavaju objaviti pa što bude. Drugi je razlog, uvjeren sam, u čestom precjenjivanju vrijednosti vlastita rada. Pitanje “Zašto mi je članak odbijen?” ima smisla samo ako ga postavljaju oni koji imaju samokritičan i donekle realističan stav o svojim filozofskim dometima (što god to točno značilo). Umišljeni i oni s kroničnim manjkom samopouzdanja unaprijed znaju odgovor.

Netko bi uz Levyjevu dijagnozu mogao primijetiti sljedeće. Ako vrednovanje filozofskog teksta uistinu uključuje i unutartekstualne i izvantekstualne čimbenike, zašto se onda insistira na anonimnosti autora? Zašto se rad dekontekstualizira ako mu vrijednost u krajnjoj liniji ovisi i o kontekstu? U nekim znanstvenim područjima ima časopisa koji su jednostrano slijepi (samo autor ne zna identitet recenzenata) ili kod kojih je postupak posve otvoren, ponekad i za čitatelje. Bojim se da bi u filozofiji to dovelo do neželjenih posljedica po mlađe ili nepoznate autore. Samo bi pojačalo pristranost koja ionako čini neovisan problem.

* * *

Ovaj osvrt ne bi bio potpun kad na koncu ne bih rekao par riječi i o tome što sve navedeno znači za nas u Hrvatskoj. Odgovor je kratak: skoro pa ništa.

Tvrtko Jolić i ja objavili smo pretprošle godine malo istraživanje o produktivnosti hrvatskih filozofa 2004–2020. Dva rezultata upadaju u oči. Prvo, pokazali smo da hrvatski filozofi snažno preferiraju “kućne” časopise, tj. časopise koji su osobito povezani s njihovim institucijama (ili s njihovom interesnom skupinom, krugom, klanom, klikom, ekipom, zovite to kako god hoćete). Anonimnost se zbog toga u velikoj mjeri gubi: malo pozornijim čitanjem recenzenti mogu zaključiti tko je autor. Time se odmah u prosudbu uključuje niz izvantekstualnih čimbenika i pitanje “Zašto mi je članak odbijen?” dobiva posve drugo značenje nego u međunarodnom kontekstu.

Drugo, Jolić i ja pokušali smo ustanoviti približan broj radova hrvatskih filozofa koji su objavljeni nakon što su nepozvani poslani u inozemni časopis za koji je razložno smatrati da autor nije s njim ni na koji način povezan. Zato smo isključili časopise iz neposrednog hrvatskog okruženja (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Slovenija, Mađarska i Italija). Utvrdili smo da udio takvih radova u ukupnom broju radova hrvatskih filozofa 2004–2020. iznosi samo 1,7%. Ovdje ne mogu ulaziti u pitanje zašto je tome tako. Razlog vjerojatno treba tražiti u kombinaciji čimbenika, uključujući i one psihološke. Jedan je razlog sigurno činjenica da objavljivanje u boljim inozemnim časopisima nije preduvjet za znanstveno napredovanje. Nekoliko radova na stranom jeziku koje je tijekom karijere potrebno napisati mogu se objaviti i u Hrvatskoj.

Hrvatski su časopisi posljednjih godina sve više opsjednuti ispunjavanjem formalnih  kriterija što ih propisuju (naravno, privatne) baze podataka kao što su Web of Science i Scopus: paze da izlaze redovito, da imaju  objavljene upute recenzentima, da prihvaćaju relevantne dokumente o izdavačkoj čestitosti itd. Bojim se da to nije ništa drugo nego stvaranje privida ozbiljnosti i strogosti. S kvalitetom, dakako, nema nikakve veze. Stoga je pitanje samo što prihvatiti: privid ili veću ili manju moć sretnog slučaja. Izaberite sami.[1]

[1] Ovaj rad izrađen je u sklopu projekata “Javna filozofija” na Institutu za filozofiju, praćenog od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te financiranog sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.–2026. – NextGenerationEU, i “Metafilozofija” (IP-2022-10-2550) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, financiranog od strane Hrvatske zaklade za znanost.

// Osvrti