Godine 1918. dvije su polemike bile vezane uz Stjepana Zimmermanna. Tijekom ožujka i travnja te godine vođena je polemika koju je izazvala Zimmermannova habilitacija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od srpnja do rujna iste godine rasplamsala se polemika povodom Zimmermannove venia docendi na tom istom, Filozofskom fakultetu. Te dvije polemike zapravo su tijesno povezane jedna s drugom i tvore jednu cjelinu. U ovom se osvrtu fokusiram na prvu, onu povodom Zimmermannove habilitacije.

1.    Bauerova instalacija

Od osnutka Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu (1874. godine) preuzimanje dužnosti rektora bilo bi obavljano svečanošću koja bi uključivala najprije izvještaj dotadašnjeg rektora o razvoju Sveučilišta u protekloj godini, nakon čega bi dotadašnji rektor predao svome nasljedniku znakove rektorske časti (rektorski lanac i žezlo), da bi na koncu svečanosti novi rektor održao inauguralni govor. Ta se ceremonija zvala svečanom instalacijom. Svečanoj su instalaciji prisustvovali i nastavnici i studenti, a bila je otvorena i za javnost. [1: 108]

Pri izboru rektora Sveučilište je pazilo da na rektorskoj dužnosti budu ravnopravno zastupljena sva tri (tadašnja) fakulteta (Pravoslovni, Bogoslovni i Mudroslovni), jedan za drugim. Rektor je biran na mandat od jedne godine.

Tradicija svečane instalacije ukinuta je 1906. godine. Te godine, naime, za rektora je, prema upravo opisanom ključu, izabran profesor s Bogoslovnog fakulteta, dr. sc. Antun Bauer (kasniji nadbiskup zagrebački). Liberalno (napredno) orijentiranim studentima, kojih je među studentima Sveučilišta u tom trenutku bilo najviše, taj izbor nije odgovarao, te su odlučili prosvjedovati protiv njega svojom odsutnošću sa svečane instalacije. Ipak, znatan je dio njih prisustvovao svečanosti, poprativši predaju znakova rektorske časti dr. Baueru “užasnom bukom” i zviždanjem. Prosvjed je potom nastavljen i na ulici. [1: 108-109]

Napredni su studenti naveli i razlog svoga negodovanja: Teološkom fakultetu nije mjesto na Sveučilištu, teologija zapravo i nije znanost (u suvremenom smislu te riječi). [1: 108]

2.    Zimmermannova habilitacija

Habilitacija je bila postupak kojim je Sveučilište (odnosno, dotični fakultet) utvrđivalo pristupnikovu sposobnost da drži sveučilišna predavanja iz dotične znanstvene discipline. [2] Tu sposobnost utvrđivao bi profesorski zbor dotičnoga fakulteta postupkom koji je uključivao sljedeća tri koraka: prvo, ocjenu pristupnikova habilitacijskog rada, drugo, ocjenu njegove sposobnosti kroz kolokvij (razgovor s njime) i, treće, ocjenu njegova pokusnog (oglednog) predavanja. [3] [2] Pritom, kandidat je mogao pristupiti habilitacijskom postupku samo pod uvjetom da je doktorirao iz dotične znanosti. [2] Na temelju habilitacije i na preporuku dotičnog fakulteta Vlada (Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada), odnosno Vladin Odjel za bogoštovlje i nastavu, dodijelio bi kandidatu venia docendi, tj. dopuštenje da na dotičnom fakultetu drži sveučilišna predavanja iz dotične znanstvene discipline. [2]

Zimmermann je doktorirao iz filozofije 1910. godine na Gregoriani (Pontificia Universitas Gregoriana). [4: 472] Pristupio je postupku stjecanja venia docendi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu habilitacijskim radom Opća noetika. Kritika subjektivističkih i idealističkih nazora o vrijednosti ljudske spoznaje. [5] Pokusno je predavanje (o problemu istine) održao 8. ožujka 1918. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. [6: 11] Krajem srpnja iste, 1918. godine Vlada mu je dodijelila venia docendi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. [7] Na prijedlog Teološkog fakulteta u Zagrebu Vlada mu je 6. rujna iste godine dodijelila venia docendi iz skolastičke filozofije na tom istom (Teološkom) fakultetu. [6: 13]

3.    Pismo iz Zagreba

O Zimmermannovu je pokusnom predavanju sasvim ukratko i usput, 11. ožujka 1918., u Slovencu pisao zagrebački dopisnik (potpisan kao Etna).[1] Izvještavajući o političkoj situaciji u Hrvatskoj, ‘Etna’ na jednom mjestu spominje da se liberalna nacionalistička omladina spremala prosvjedovati prigodom habilitacijskog predavanja svećenika dr. Zimmermanna, “ali je na koncu učenim razlaganjima mladoga učenjaka ostala tako frapirana, da je i sama pljeskala”. [8: 2]

Vrijedi pritom istaknuti da se u istom izvještaju, koji redak iznad, isti dopisnik (Etna) okomljuje na liberalizam i ‘socijalističke uskoke’, optužujući ih da pokušavaju izazvati nekakav Kulturkampf, s ciljem da se razbiju narodni redovi: “Iskreni patriote, koji u tome vide naručenu stvar, da se razbiju narodni redovi, s pravom se grozeć vele, da je ovakva osveta narodu boljševištvo najgore vrsti.” [8: 2]

4.    Naprednjak: značajna habilitacija

Prvu negativnu javnu reakciju na pokretanje cijelog postupka Zimmermannove habilitacije, onu pod naslovom “Značajna habilitacija na hrvatskom sveučilištu”, objavljenu u Hrvatskoj njivi,[2] nekoliko dana po samoj Zimmermannovoj habilitaciji, potpisuje Naprednjak.[3] [9] Naprednjak ističe da je Zimmermannova habilitacija izazvala najneugodniji osjećaj kod svih naprednih ljudi, jer s tom habilitacijom, dobije li još od Vlade venia docendi, Zimmermann postaje jedini docent iz spoznajne teorije (noetike), što ga čini najozbiljnijim kandidatom za tu katedru na Filozofskom fakultetu, jednom kada ona bude slobodna. Problem je pritom taj što je Zimmermann svećenik, vezan crkvenim dogmama i jednostranostima, sputan zapovijedima nadređenih, tako da ne može slobodno ni istraživati ni predavati. Njegova filozofija može biti samo ona koju Crkva odobrava. Sloboda je, međutim, uvjet bez kojega prave znanosti nema. Povijest znanosti uči nas da pravi razvoj znanosti počinje tek s istraživanjem slobodnim od svakog izvanznanstvenog autoriteta. U skladu s tim, kao svećenik, Zimmermann jednostavno ne može biti sposoban držati sveučilišna predavanja na (svjetovnom!) Filozofskom fakultetu. Njegova je habilitacija, zapravo, pokušaj klerikalizacije Filozofskog fakulteta, kojom bi počela klerikalizacija svega Sveučilišta, koja bi, u konačnici, sputala slobodan duh u narodu i vratila nas u srednji vijek, ropstvo najgore vrste. [9]

Naprednjak također izvještava da se sveučilišna omladina pripremala prosvjedovati pri Zimmermannovu pokusnom predavanju, od čega je odustala, prvo, iz političkih razloga, da ne bi prosvjedom ugrozila ideju narodne koncentracije (narodne sloge, treuga Dei), drugo pak, zbog obećanja da će Zimmermann po dovršetku postupka habilitacije predavati na Teološkom, a ne na Filozofskom fakultetu.[4] Pritom, Naprednjak naglašava da razlog odustajanja od prosvjeda nije bila Zimmermannova učenost, kako pogrešno izvještava zagrebački dopisnik klerikalnoga Slovenca. [9]

Naprednjakov članak završava sljedećim upozorenjem: narodna koncentracija koja bi u konačnici sputala slobodan duh u narodu i vratila nas u srednji vijek liberalima ne može biti prihvatljiva. U tom pogledu između liberala i klerikalaca kompromisa nema.

Ukratko, ovaj je Naprednjakov članak bitno obilježen sljedećim trima momentima: prvo, formulacijom osnovnog problema cijele polemike: treba li svećeniku dopustiti da drži predavanja iz filozofije na Filozofskom fakultetu, drugo, formulacijom optužbe koja dominira cijelom polemikom: Zimmermannova je habilitacija, zapravo, pokušaj klerikalizacije Filozofskog fakulteta i, treće, jasno iskazanim beskompromisnim stavom prema svakom takvom pokušaju. Pritom, vrijedi istaknuti da Naprednjak upozorava i na politički aspekt situacije (prioritet narodne koncentracije), držeći ga i te kako relevantnim.

5.    Narodna sloga

S jedne strane, dakle, zagrebački dopisnik Slovenca (‘Etna’) optužuje liberale i socijalističke ‘uskoke’ (pa u tom kontekstu valjda i liberalno orijentirane studente koji pripremaju prosvjed prigodom Zimmermannova pokusnog predavanja) da po narudžbi (!) pokušavaju izazvati nekakav Kulturkampf, kako bi razbili narodne redove. [8] S druge pak strane, Naprednjak optužuje klerikalce da svojom intolerancijom, pokušavajući klerikalizirati Sveučilište, zapravo, zlorabe politiku narodne koncentracije i ugrožavaju narodnu slogu, koju pritom čuvaju upravo liberali i liberalno orijentirana sveučilišna omladina suzdržavajući se od prosvjeda. [9]

6.    Zimmermann: filozofija i vjera

Na Naprednjakov članak o značajnoj habilitaciji odgovara Zimmermann najprije člankom “Filozofija i vjera”, 29. ožujka 1918., nedugo potom i člankom “Svećenik i filozofija”, 3. travnja 1918. Oba su članka objavljena u Novinama.[5] [10] [3] Zimmermannovi su argumenti u prvom od ta dva članka sljedeći.

Svaka filozofija, pa tako i skolastička filozofija, počiva na razumu, što znači da je slobodna od svih izvanrazumskih čimbenika. Skolastička je filozofija, dakle, kao i bilo koja druga filozofija, neovisna o dogmama i o autoritetu Crkve. U tom smislu, ona zapravo i nije katolička filozofija, što znači da ne bi smjela biti ni napadana samo kao katolička filozofija. Katolici, bilo svećenici, bilo laici, filozofiraju slobodno od autoriteta Crkve i nauka vjere upravo onako kako to čine i filozofi koji katolici nisu. [10]

K tomu, filozofija nije podređena teologiji, nego je posve neovisna o njoj. Teologija počiva na Objavi, ona je znanost o nadnaravnim istinama. Filozofija, međutim, počiva na naravnom razumu i iskustvu, a ne na Objavi. Ona je o Objavi neovisna, samostalna znanost, koja svoja načela ne posuđuje iz teologije. [10]

Filozof katolik, bilo svećenik, bilo laik, vezan je naukom vjere logički, a ne po zapovijedi – jer, siguran u nepobitnu istinitost tog nauka, drži ga on samim tim (dakle, logički dosljedno, a ne po kakvoj zapovijedi) ujedno i normom ispravnosti filozofskih nazora (do kojih, međutim, dolazi neovisno o tom nauku i koje brani pred drugima, nekatolicima, također, neovisno o njemu). [10]

Pritom, svećenik u svome filozofskom istraživanju nije vezan naukom vjere više nego bilo koji drugi katolik filozof. Ako, dakle, svećenici ne bi smjeli predavati filozofiju na Filozofskom fakultetu (zato što su vezani naukom vjere), onda to ne bi smjeli ni drugi katolici. [10]

Konačno, toliki broj vjernika (ne samo katolika nego i drugih) među najuglednijim i najutjecajnijim znanstvenicima (od Kopernika, Keplera i Newtona, preko Eulera, Boškovića i Galvanija, do Ampèrea, Faradaya i Pasteura itd.) sasvim dostatno svjedoči u prilog tomu da vjera ne oduzima i ne ograničuje slobodu znanstvenog istraživanja i da ona nije nespojiva s tom slobodom. [10]

7.    Zimmermann: svećenik i filozofija

U drugom gore navedenom članku, pod naslovom “Svećenik i filozofija”, Zimmermann suprotstavlja Naprednjaku sljedeće argumente.

Nakon što je ‘fakultetski jury’ kao kompetentan forum ocijenio njega (Zimmermanna) sposobnim držati sveučilišna predavanja iz specijalne filozofije, pitanje mogućnosti njegova predavanja na Sveučilištu zapravo je riješeno. Toj ocjeni, međutim, uz neke mjerodavne faktore, prigovaraju još samo neki posve nepozvani elementi oko Hrvatske njive, u filozofiji totalni ignoranti, i to strategijom naglašavanja sporedne, izvanjske okolnosti da je riječ o svećeniku. [3]

Dva je argumenta moguće razaznati u ovoj Zimmermannovoj primjedbi: prvo, argument inkompetentnosti i, drugo, argument akcidentalnosti. Potonji argument Zimmermann temelji na tvrdnji da Crkva ne brani filozofirati (katolici su slobodni filozofirati, kako svećenici, tako i laici), iz čega slijedi da je svećeništvo (odnosno, uopće katoličanstvo) zapravo sporedna (akcidentalna) okolnost, koja kandidata ne može učiniti nesposobnim za sveučilišna predavanja. Prvi argument, argument inkompetentnosti ‘elemenata’ oko Hrvatske njive, Zimmermann ne obrazlaže.

Zimmermann također primjećuje i sljedeće: filozofi se ne boje svećenika filozofa, jer dobro znaju da svećenik može braniti svoje filozofske nazore samo argumentima (razumom) i da mu u tom pogledu ne može pomoći pozivanje na Objavu i autoritet Crkve. Svećenika se filozofa boje samo oni nefilozofi kojima interes filozofije (odnosno, struke, znanosti) nije jedini mjerodavni kriterij, nego su vođeni ‘klikarskim’ motivima, koji zapravo nemaju veze s interesima same znanosti (filozofije). [3]

S jedne strane, ova Zimmermannova primjedba ističe motiv straha od svećenika filozofa i u tom smislu rekao bih da dobro pogađa osnovni ton barem jednog dijela Naprednjakova članka: strah od klerikalizacije Filozofskog fakulteta, pa potom i Sveučilišta, na koncu i svega naroda, s mračnom slutnjom prijetećega povratka u srednji vijek, ropstvo najgore vrste. S druge strane, ova Zimmermannova primjedba uvodi u raspravu i još jedan nov motiv: (navodne) Naprednjakove neznanstvene (‘klikarske’) interese.

Zanimljivo je da u prva dva svoja odgovora Naprednjaku Zimmermann uopće ne reagira na optužbu klerikalizacije Fakulteta.

8.    Naprednjak: još o Zimmermannovoj habilitaciji

Zimmermannovi argumenti potaknuli su Naprednjaka na nov članak o Zimmermannovoj habilitaciji, u kojem on uglavnom odgovara na Zimmermannove argumente, ali usput i ponavlja optužbu klerikalizacije. [11] Posebno je pritom zanimljiv nov moment u Naprednjakovu viđenju pripremanog studentskog prosvjeda. [11: 240]

Na Zimmermannove argumente u prilog tvrdnji da vjera ne priječi slobodu filozofiranja i znanstvenog istraživanja i da u tom pogledu svećenik nije u nepovoljnijem položaju od laika, Naprednjak odgovara sljedećim protuargumentom.

Zimmermann miješa vjeru i nauk vjere. Vjera je osobna, ona je doživljaj, iskustvo apsolutnoga, sve ono što dotično nesavršeno biće osjeća prema apsolutnome. Kao takva, vjera je i te kako spojiva sa slobodom filozofiranja i znanstvenoga istraživanja. Ne treba stoga čuditi da su toliki vrhunski znanstvenici bili zapravo i istinski vjernici. [11: 240]

Tomu nasuprot, nauk vjere nije osobnoga, nego institucionalnoga karaktera. Nauk vjere zapravo je splet propozicija institucionalno definiran i propisan, pri čemu unutar dotične institucije, Crkve, laici i svećenici nemaju isti status. Laici, naime, nisu materijalno ovisni o Crkvi, slijedom čega se od njih i ne može očekivati sve ono što se očekuje od svećenika, koji jesu materijalno ovisni o Crkvi. Od svećenika se, primjerom, očekuje da u svome filozofiranju slijede skolastičku tradiciju, kako to zapovijeda enciklika Aeterni Patris. Svećenici su također dužni položiti i antimodernističku prisegu (prema enciklici Pascendi Dominici gregis). Od laika se to ne traži. Utoliko, katoliku laiku svakako treba dopustiti da predaje na Filozofskom fakultetu (ako je samo svojim znanstvenim doprinosom to i zaslužio), dok svećeniku to ne bi smjelo biti dopušteno. [11: 240-241]

Na Zimmermannov argument u prilog tvrdnji da je filozofija slobodna od teologije, Naprednjak se fokusira na skolastičku filozofiju, tvrdeći da ona zapravo nije filozofija, nego teologija, i da joj, u skladu s tim, nije mjesto na Filozofskom, nego na Teološkom fakultetu. Poziva se pritom na činjenicu da je sam Toma Akvinski djelo u kojem sustavno izlaže skolastički nauk nazvao Summa theologiae, a ne Summa philosophiae. [11: 241]

Naprednjak, također, u ovom svome članku na nekoliko mjesta ponavlja optužbu klerikalizacije. Dapače, pretpostavku da je prava svrha Zimmermannove habilitacije zapravo klerikalizacija Filozofskog fakulteta drži dvama Zimmermannovim člancima (“Filozofija i vjera” i “Svećenik i filozofija”) jasno potvrđenom. [11]

Konačno, na jednom mjestu u svome članku Naprednjak tvrdi da je Zimmermann habilitiran samo zbog obećanja studentima i profesorskom zboru da neće predavati na Filozofskom, nego na Teološkom fakultetu. [11: 240] To je bitno drukčija tvrdnja od one iz prvog Naprednjakova članka – da je to obećanje rezultiralo otkazivanjem studentskog prosvjeda. [9] Ova nova Naprednjakova tvrdnja znači, zapravo, to da je o prosvjedu ovisilo hoće li Zimmermann biti habilitiran – jer, da je prosvjed održan, Zimmermann ne bi bio habilitiran (no, kako je prosvjed otkazan, Zimmermann je habilitiran). To pak znači da je, uz ona četiri institucionalno propisana uvjeta (doktorat, habilitacijski rad, kolokvij i predavanje), u igri bio još i peti uvjet, nepropisan, ali svejedno stvaran i odlučujući, uvjet javnosti (u ovom slučaju liberalne). Javnost, naime, koje god orijentacije bila, ako je dovoljno jaka i organizirana, može naći načina da spriječi habilitaciju kandidata koji ne odgovara njezinim nazorima i vrijednostima.

9.    Zimmermann: zadnji odgovor

U Novinama, 9. travnja 1918. godine, Zimmermann objavljuje svoj “Zadnji odgovor Hrvatskoj Njivi“, u kojem svjedoči da je svrha njegove habilitacije bila venia docendi za predavanja iz filozofije na Teološkom, a ne na Filozofskom fakultetu, ali pritom naglašava da to nije bio uvjet koji bi mu omogućio habilitaciju iz filozofije na Filozofskom fakultetu, pogotovo pak naglašava da uvjet nisu bila jamstva sveučilišnoj omladini – te tvrdnje drži napadom na autonomiju i “časnu visinu” Sveučilišta. Odluku o njegovoj habilitaciji donijela je isključivo dotična, mjerodavna sveučilišna institucija (Filozofski fakultet), što i čini tu habilitaciju pravno valjanom. [12]

Drugim riječima, Naprednjakovom ‘petom elementu’ (uvjetu javnosti) Zimmermann suprotstavlja instituciju, Sveučilište, Fakultet, kao forum mjerodavnih, koji svoju autonomiju i ugled brani, u prvom redu, tako da svoje odluke donosi samostalno, bez pritiska sa strane, pogotovo pak ne podliježući pritiscima onih koji mjerodavni nisu.[6]

10.    Bazala

Bazala se u polemiku uključuje člankom “Habilitacija dra. St. Zimmermanna i sloboda nauke”, objavljenim u Hrvatskoj njivi. Osnovna je ideja članka kratkim opisom habilitacijskog postupka i preciznom formulacijom načela kojih se taj postupak treba držati razjasniti nedoumice u vezi s Zimmermannovom habilitacijom. Pritom u prvi plan dolazi načelo slobode znanstvenoga istraživanja i sveučilišnih predavanja.

Bazala definira habilitaciju kao postupak kojim Sveučilište (odnosno, dotični fakultet) utvrđuje je li kandidat sposoban držati sveučilišna predavanja iz dotične znanstvene discipline. Tom postupku kandidat pristupa ispunivši dva preduvjeta: prvo, doktorat iz dotične znanosti i, drugo, habilitacijski rad, tj. samostalan znanstveni rad iz dotične znanstvene discipline na temelju kojeg profesorski zbor dotičnog fakulteta ocjenjuje je li kandidat sposoban držati sveučilišna predavanja iz te discipline. Pritom je postupak sljedeći: u prvom koraku, profesorski zbor ocjenjuje kandidatov habilitacijski rad, nakon čega slijedi razgovor s kandidatom (kolokvij) te, u trećem koraku, kandidatovo pokusno (ogledno) predavanje pred profesorskim zborom i studentima. Profesorski zbor potom odlučuje – na temelju habilitacijskog rada, razgovora i pokusnog predavanja – treba li kandidatu dodijeliti venia docendi (dopuštenje za predavanje). Venia docendi dodjeljuje Vlada (Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada), odnosno Vladin Odjel za bogoštovlje i nastavu, na preporuku dotičnog fakulteta. [2]

Vrijedi primijetiti da prema ovom (Bazalinom) shvaćanju habilitacijskog postupka odluku o venia docendi ne donosi Vlada, nego Sveučilište (odnosno, dotični fakultet). Vlada samo dodjeljuje venia docendi, držeći se pritom odluke dotičnoga fakulteta, tj. poštujući stav struke.

Bazala inzistira na načelu slobode znanstvenoga istraživanja i sveučilišnih predavanja. Kandidat (kao i sveučilišni profesor) slobodan je prikloniti se bilo kojoj relevantnoj filozofskoj orijentaciji i unutar nje zastupati bilo koje filozofski utemeljene stavove. U habilitacijskom se postupku ocjenjuje samo kvaliteta pristupnikove argumentacije i razina njegove upućenosti u stanje istraživanja dotičnog predmeta. Diskvalificira, dakle, samo nedostatna upućenost u stanje istraživanja i nedostatno umijeće znanstvenog (filozofskog) argumentiranja, neovisno o kandidatovoj filozofskoj orijentaciji i stavovima koje zastupa. Tomu je tako jednostavno zato što definitivno odbačenih filozofskih nazora zapravo i nema, po čemu se filozofija razlikuje od posebnih znanosti, u kojima neki nazori doista jesu definitivno odbačeni (primjerice, Ptolemejev sustav). [2]

Što se tiče (neo)skolastike, Bazala drži bitnim razlikovati između njezina sadržaja i duha. U sadržajnom pogledu, naime, pozicije koje zagovaraju (neo)skolastici – primjerom, teizam u filozofiji religije, dualizam u metafizici, supstancijalizam u psihologiji itd. – pozicije su koje u suvremenoj filozofiji zastupaju i mnogi drugi filozofi, a ne samo neoskolastici. K tomu, mnogi neoskolastici živo surađuju u raznim suvremenim znanstvenim istraživanjima (npr. u okviru eksperimentalne psihologije) i filozofskim raspravama (logičkim, spoznajnoteoretskim itd.), uživajući pritom ugled u stručnim krugovima. Kamen smutnje, kad je o (neo)skolastici riječ, zapravo je njezin duh, prožet shvaćanjem da bi filozofija trebala biti sluškinjom teologiji. To je ujedno i osnovni motiv Naprednjakove optužbe da Zimmermannova habilitacija zapravo nije drugo do pokušaj klerikalizacije Filozofskog fakulteta. [2]

Ukratko, Bazala brani neoskolastiku, ali ne onako kako je brani Zimmermann (dokazujući, naime, da su i neoskolastici slobodni od nauka vjere), nego na način bitno drukčiji od Zimmermannova pristupa, tj. upućujući na suvremenost njezina sadržaja (pojedinih njezinih pozicija) i na uključenost mnogih neoskolastika u suvremena znanstvena istraživanja i filozofske rasprave. Neoskolastika je dio svijeta suvremene znanosti i filozofije i u tom bi smislu bilo pogrešno odbaciti je kao nešto prevladano, što s nama današnjima nikakve veze nema.

U vezi s optužbom klerikalizacije, Bazala ističe da je Zimmermannova habilitacija motivirana zapravo potrebom Teološkog fakulteta za nastavom iz filozofije. Teološki fakultet, međutim, ne može provoditi postupak habilitacije iz filozofije jednostavno zato što među njegovim profesorima nitko nije filozof. Zato je Zimmermann pristupio habilitaciji iz filozofije na Filozofskom fakultetu. Filozofski fakultet, međutim, habilitiravši Zimmermanna, ne može zatražiti venia docendi za Teološki fakultet, nego za sebe, ali će potom, kad Zimmermann dobije venia docendi za nastavu iz filozofije na Filozofskom fakultetu, Teološki fakultet moći zatražiti za Zimmermanna venia docendi za predavanja iz filozofije na Teološkom fakultetu. Ukratko, svrha je Zimmermannove habilitacije njegova venia docendi za predavanja iz filozofije na Teološkom fakultetu. [2]

To, međutim, ne znači da stečenu venia docendi za Filozofski fakultet Zimmermann ne bi imao pravo realizirati i na Filozofskom fakultetu. Kad bi se on na to odlučio, ni pravno ni stručno ništa mu se ne bi moglo prigovoriti. [2]

U završnom dijelu članka, Bazala ističe da svako osobno uvjerenje (svjetonazor), a ne samo vjera, može ugroziti slobodu znanstvenoga istraživanja i sveučilišnih predavanja. Habilitacijski postupak, međutim, predmnijeva da do toga neće doći. Puka pretpostavka (mogućnost) da će kandidatov svjetonazor ugroziti slobodu njegova znanstvenog istraživanja i njegovih sveučilišnih predavanja nedostatan je temelj za diskvalifikaciju, uskraćivanje venia docendi. [2]

Vrijedi primijetiti da ovaj Bazalin argument ne počiva samo na načelu presumpcije nego i na načelu prisebnosti. Naime, polemika između Naprednjaka i Zimmermanna očito ne uspijeva apsorbirati Bazalinu misao, fiksirati je samo na problem vjere (teizma) kao potencijalne opasnosti za slobodu znanstvenog istraživanja i sveučilišnih predavanja, nego naprotiv Bazala ostaje priseban, neponesen tom polemikom, trijezno primjećujući da problem nije neki, nego zapravo svaki svjetonazor – svaki bi, naime, mogao u nekom nepovoljnom razvoju događaja ugroziti slobodu znanosti i sveučilišta.

Isto to načelo, načelo prisebnosti, temelj je i sljedećim, završnim Bazalinim razmatranjima.

Bilo koja organizacija, politička ili nepolitička, a ne samo Crkva, ako je toliko moćna da nadzire i određuje držanje nekog sveučilišnog nastavnika, tako da on postaje njezinim eksponentom, provodeći njezine (neznanstvene) ciljeve i svrhe, uživajući pritom njezinu zaštitu, samim tim očito ugrožava slobodu njegova znanstvenog istraživanja i nastavnog rada. U takvoj situaciji, jasno, nastupa dužnost zaštite znanstvenih i sveučilišnih sloboda. Pritom, eventualno svećeništvo dotičnoga sveučilišnog nastavnika bilo bi samo sporedna okolnost, jer znanost i sveučilište trebaju biti slobodni ne samo od utjecaja Crkve nego i od utjecaja političkih faktora, kao i od utjecaja bilo koje druge organizacije koja bi sveučilišnog nastavnika učinila mandatarom svojih (a ne znanstvenih i sveučilišnih) ciljeva i svrha. U takvoj situaciji, zahtjevi suvremenoga kulturnoga života bezuvjetno bi tražili da se sačuva sloboda znanosti i sveučilišne nastave, protiv svake ugroze, dolazila ona s koje god strane. [2]

Bazala, dakle, polaže nade u kulturu, a ne samo u institucije (fakultete, Sveučilište, zakone, statute itd.), niti tek u javnost (ovu ili onu), shvaćajući pritom, očito, tu kulturu ne samo kao splet nazora, apstraktnih načela, nego i kao splet konkretnih očekivanja adresiranih kako pojedincima, tako i kolektivima, što da čine u danoj situaciji, što da brane (slobodu znanosti i Sveučilišta), i to bezuvjetno, što da napadnu (ugrožavanje te slobode).[7]

11.    Zimmermann: uredništvu Hrvatske njive

Bazalin prilog polemici kratkim je komentarom popratilo uredništvo Hrvatske njive. [13] U tom komentaru, pozivajući se na Bazalin tekst, uredništvo zaključuje da je Zimmermannova habilitacija bila uvjet za predavanja na Teološkom fakultetu, na što Zimmermann odgovara, prvo, da takav zaključak uopće ne slijedi iz Bazalina teksta, nego mu upravo protuslovi, drugo, da habilitacija kao takva ovisi isključivo o kandidatovoj sposobnosti, koju utvrđuje struka, bez ikakva utjecaja izvana, kojim bi bili nametnuti i neki drugi uvjeti, mimo onih stručnih, treće, da kandidat habilitiran iz filozofije na Filozofskom fakultetu stječe samim tim pravo predavanja na tom istom (Filozofskom) fakultetu iz te iste znanosti (filozofije), četvrto, da u pitanju pravne valjanosti njegove habilitacije Hrvatska njiva nije kompetentan faktor, peto, da Hrvatska njiva nema nikakva pravnog temelja osporavati njegovu habilitaciju i, šesto, da osporavajući njegovu habilitaciju Hrvatska njiva krši kako načelo sveučilišnog samoodređenja (autonomije), tako i načelo slobode znanstvenoga rada. [14]

Ovim je Zimmermannovim člankom, objavljenim 18. travnja 1918., polemika povodom njegove habilitacije završena. No, u sadržajnom pogledu, ona će biti i nastavljena, nekoliko mjeseci kasnije, jednim drugim povodom, Zimmermannovom venia docendi za predavanja iz filozofije na Filozofskom (a ne na Teološkom) fakultetu.

Literatura

  1. Jaroslav Šidak, “Sveučilište do kraja Prvoga svjetskoga rata”, Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1969., sv. I., str. 91-123.
  2. Albert Bazala, “Habilitacija dra. St. Zimmermanna i sloboda nauke”, Hrvatska njiva II (1918) 15, str. 265-266.
  3. Stjepan Zimmermann, “Svećenik i filozofija”, Novine V, 72, 3. travnja 1918., str. 2.
  4. Ivan Macut, “Stjepan Zimmermann na poslijediplomskom studiju filozofije u Rimu”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine LI (2025.) 2, str. 461-477.
  5. Stjepan Zimmermann, Opća noetika. Kritika subjektivističkih i idealističkih nazora o vrijednosti ljudske spoznaje, Zagreb: Zbor duhovne mladeži zagrebačke, 1918.
  6. Ivan Tadić, Filozofska misao Stjepana Zimmermanna. Izabrani vidovi s bibliografijom, Split: Crkva u svijetu, 2010.
  7. Juraj Demetrović, “Klerikalizam i sloboda”, Hrvatska njiva II (1918.) 30, str. 514-515.
  8. ‘Etna’, “Pismo iz Zagreba”, Slovenec: Političen list za slovenski narod, XLVI, 58, 11. ožujka 1918., str. 2.
  9. Naprednjak, “Značajna habilitacija na zagrebačkom sveučilištu”, Hrvatska njiva II (1918.) 12, str. 206.
  10. Stjepan Zimmermann, “Filozofija i vjera”, Novine V, 69, 29. ožujka 1918., str. 2-3.
  11. Naprednjak, “Još o habilitaciji dra. Zimermanna”, Hrvatska njiva II (1918.) 14, str. 240-241.
  12. Stjepan Zimmermann, “Zadnji odgovor Hrvatskoj Njivi”, Novine V, 77, 9. travnja 1918., str. 2.
  13. Uredništvo Hrvatske njive, [bez naslova], Hrvatska njiva II (1918.) 15, str. 266.
  14. Stjepan Zimmermann, “Uredništvu Hrv. Njive“, Novine V, 83, 18. travnja 1918., str. 2.
  15. Naprednjak, “Još jedna o Zimmermannovoj ‘Habilitaciji'”, Hrvatska njiva II (1918.) 35, str. 605.
  16. [autor nije potpisan], “Za slobodu nauke”, Hrvatska njiva II (1918.) 30, str. 505-507.
  17. “Hrvatska njiva”, Krležijana (1993-1999), mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. [preuzeto: 4. siječnja 2026.] <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/hrvatska-njiva>.
  18. Zlatko Matijević, “Hrvatski katolički seniorat i politika (1912.-1919.)”, Croatica Christiana periodica 24 (2000.) 46, str. 121-162.
  19. Aleksander Žižek, “Vse o Slovencu”, Zgodovina za vse XXI (2014.) 1, str. 80-82.

[1] Slovenec: političen list za slovenski narod, glasilo slovenske katoličke političke akcije, izlazio je od 1873. do 1945. godine. [19] U političkom pogledu podupirao je tijekom Prvoga svjetskoga rata sve izrazitije južnoslavensku ideju. [19]

[2] Hrvatska njiva (od 1919. Jugoslavenska njiva), časopis za opća društvena pitanja, izlazio je u Zagrebu od 1917. do 1926., i to do 1922. kao tjednik, a potom kao mjesečnik. Pokrenuo ga je i s uređivačkim odborom uređivao Juraj Demetrović. U političkom pogledu časopis je bio blizak naprednjacima i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. [17]

[3] Još je jedan članak u ovoj polemici potpisao Naprednjak – članak pod naslovom “Još o habilitaciji dra. Zimmermanna”. [11] Naprednjak potpisuje i jedan članak u polemici povodom Zimmermannove venia docendi – naslov je članka: “Još jedna o Zimmermannovoj ‘habilitaciji'”. [15] Naprednjak je možda Juraj Demetrović, tadašnji urednik Hrvatske njive. No, Naprednjak bi mogao biti i neki član tadašnjeg uredničkog odbora Hrvatske njive. K tomu, Naprednjak je možda i neki drugi tadašnji hrvatski liberal. Dapače, Naprednjak možda čak i nije jedna osoba, nego više njih, koje su zajedno (u koautorstvu) složili dotična tri članka, svaka pridonijevši na svoj način. Uostalom, Naprednjak možda i nije svaki put ista osoba.

[4] Pripremani studentski prosvjed vjerojatno je trebao biti sličan onom održanom 1906. godine pri Bauerovoj instalaciji. Sličan je naime povod, sličan je i cilj, kao i naboj onog istog izrazito negativna stava (liberalno orijentirane sveučilišne mladeži) prema teologiji kojim je bio motiviran i prosvjed protiv Bauera.

[5] Novine, nestranački katolički dnevnik, osnovan u Zagrebu, 1914. godine, nakon zabrane izlaženja Riječkih novina – osnivanje je, na zamolbu krčkoga biskupa Antuna Mahnića, omogućio zagrebački nadbiskup Antun Bauer. Novine su uređivane pod izrazitim utjecajem Hrvatskog katoličkog seniorata. U političkom pogledu promicale su tijekom Prvoga svjetskoga rata sve jasnije južnoslavensku ideologiju. [18: 132-141]

[6] Na ovaj će Zimmermannov stav reagirati nepotpisani autor članka “Za slobodu nauke”, kojim počinje polemika povodom Zimmermannove venia docendi na Filozofskom fakultetu. [16]

[7] Primijetimo pritom da izraz ‘suvremena kultura’ jasno sugerira povijesnost kao bitnu oznaku kulture – kultura evoluira, mijenja se, suvremena kultura bitno je obilježena, između ostaloga, idejom slobodne znanosti, ali to nije nešto što u daljnjem tijeku povijesnih procesa ne bi moglo biti izmijenjeno i u nekoj novoj kulturi napušteno.

// Osvrti