Andrija (Stjepan) DOROTIĆ
Andrija (Stjepan) DOROTIĆ (Andrea Dorotich), filozof, političar, pisac (Sumartin na Braču, 25. X. 1761–Sumartin na Braču, 4. IX. 1837). Školovanje je započeo u franjevačkom samostanu na Braču, a nastavio studijem filozofije i teologije u Makarskoj i u Italiji (Ferrara). Za svećenika je zaređen 1785. Bio je profesor filozofije, teologije i prirodnih znanosti na franjevačkim učilištima u Orvietu, Rimu i Perugi te je dobio katedru teologije na franjevačkom učilištu u Veneciji. Od 1798. do 1803. je predavao teologiju u Šibeniku i postao je provincijal. Kao vjeran pristaša Austrije postao je sumnjiv te je proglašen austrijskim agentom. Iz tog razloga je pobjegao u Bosnu, Slavoniju i potom u Zagreb, a djelovao je i kao misionar (Bar, Krf, Brač, Malta, Vis). Potporu i pomoć je pronašao u bečkom dvoru. Dorotićeva filozofska i teološka djelatnost obuhvaća široka disciplinarna područja o čemu svjedoči njegova pisana rukopisna ostavština (Franjevački samostan, Makarska) i jedino objavljeno djelo Philosophicum specimen de homine. Najveći dio njegova opusa odnosi se na problematiku fizike, njeno ontološko utemeljenje, na pitanja o uzrocima i počelima, biti i svojstvima tijela, materiji i elementima, vremenu, mjestu i gibanju, kozmologije, postanka i sustava svijeta (rkp. Matheseos compendium i Physicae generalis libri IV; Physicae generalis continuatio et finis; Cosmologia; Institutiones physicae; Physica particularis) te ontologije (rkp. Historia philosophiae, Ontologia). Spoznajnoteorijska problematika pitanja istine, intelekta i volje, naravi i biti slobode, svijesti, ljudskog čina, strasti, problemsko-sadržajni je predmet njegove psihologije i logike (rkp. Rudimenta philosophiae, Elementa philosophiae) te teologije (rkp. Institutionum theologicarum).
![]()
