Ivan POLIKARP SEVERITAN (Joannes Policarpus Severitanus da Sebenico, Barbula Pompilius, Sibenicensis Dalmata), filozof, teolog, pjesnik, gramatik, povjesnik, politolog (Šibenik, oko 1472–Italija, prije 1526). Iz oskudnih podataka pretpostavlja se da je u rodnom gradu prvu naobrazbu stekao kod dominikanaca i da ga kao vrlo nadarena, šalju na dalje školovanje u Rim (oko 1488. ili 1489), u akademiju P. Leta. Polikarp je na Rimskoj akademiji proglašen najboljim pjesnikom (poeta laureatus) 1490. ili 1491. Po završenom studiju vratio se po svoj prilici u Šibenik gdje stupa u dominikanski red 1491/1492. i biva zaređen oko 1493. Studij filozofije i teologije dovršava u Ferrari (1494) i Bologni (1497) i stječe doktorat na ferarskom sveučilištu. Predaje Sentencije P. Lombardusa. Imenovan je upraviteljem generalnog studija dominikanskog reda u Perugi i u Anconi (1501). Istodobno mu je omogućeno i da predaje u Šibeniku. Međutim radi sporova i neprilika koje ima s tamošnjim dominikancima, ostavlja Šibenik i odlazi u Rim (1510), nastavljajući djelovati u gradovima Italije (Sulmona, Gubbio, Rieti i dr.). Humanističku književnost predaje u Sulmoni do 1514. Do 1525. predaje u raznim gradovima umbrijske vojvodine, inače jakog humanističkog središta. Za svog boravka u Bevagni priprema za objavljivanje svoj komentar latinskoj gramatici Aelija Donata iz 4. st. koji se upotrebljavao kao školski priručnik i u Šibeniku. Boraveći u Gubbiju piše povijesno djelo o tom gradu (izgubljeno), u Cagliju priprema za tisak drugo izdanje svog djela Solimaidos libri tres (1522) religiozni epski spjev s temom čovjekova stvaranja, pada i okupljanja. Vrhovna skupština dominikanskog reda premješta Polikarpa 1525. u rimski samostan Santa Maria sopra Minerva. Ostaju nepoznati mjesto i godina Polikarpove smrti. Polikarp je radio na istraživanju i proučavanju starih kodeksa po domaćim i stranim knjižnicama i arhivima i bavio se izdavanjem starih klasičnih pisaca. Ostavio je mnoga djela različitog sadržaja, filozofskog, teološkog, povijesnog, gramatičkog, književnoteorijskog i pjesničkog, niz komentara (Isokrata, Perzija, Juvenala, Donata, Plinija). Umnogome bez povijesna odjeka ostalo je njegovo djelo Monoregiae (1522), koje sadrži Polikarpove koncepcije političke filozofije. Mnoga su Polikarpova djela o kojima on sâm govori, nažalost zaguljena, tako ono o povijesti Gubbija (Reispublicae Eugubianae historia), o latinskoj metrici (De retrogradi natura), spjev o Ovidiju (Populeis), jedno prirodoznanstveno djelo o središtu zemlje, komentari antičkih pisaca, djela iz logike, filozofije i teologije; među tima je i jedno od iznimnog značenja za hrvatsku povijest, nesigurna naslova (Historia Dalmatiae vel de laudibus Illyriae naslovljeno i De laudibus Dalmatiae).