eng

Digitalna baština

Ruđer Josip BOŠKOVIĆ

Ruđer Josip BOŠKOVIĆ (Rogerius Josephus Boscovich), isusovac, znanstvenik, filozof, pjesnik, diplomat (Dubrovnik, 18. V. 1711–Milano, 13. II. 1787). Nakon obrazovanja u dubrovačkom isusovačkom kolegiju (Collegium Ragusinum) otišao je u Rim (1725) gdje je u isusovačkom zavodu Collegium Romanum nastavio studij retorike, poetike, filozofije, matematike, fizike i teologije. Godine 1740. je postao lektorom matematike. Od 1736. je objavljivao rasprave s područja matematike, astronomije i fizike. Godine 1742. papa Benedikt XIV. mu je povjerio sanaciju kupole bazilike Svetog Petra u Rimu, a 1750. geodetska mjerenja duljine dvaju meridijanskih stupnjeva, od Rima do Riminija. Radio je na obnovi luka u Riminiju i Savoni, na isušivanju Pontinskih močvara, vršio je popravke dvorske biblioteke u Beču i dr. Svoje kapitalno djelo Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium dovršio je i objavio u Beču 1758. Iz znanstvenih i diplomatskih razloga putovao je u Italiju, Francusku, Nizozemsku, Englesku, Njemačku, Bugarsku i Poljsku. Godine 1748. je postao dopisnim članom francuske Akademije znanosti, a 1761. članom engleske akademije Royal Society. Toj akademiji Bošković je posvetio svoje stihovima pisano djelo De Solis ac Lunae defectibus (1760). Godine 1764. je postao profesorom matematike na Sveučilištu u Paviji. U Milanu je držao katedru za astronomiju i optiku, u Breri je izradio nacrte za zvjezdarnicu, potom je u njoj vršio astronomska istraživanja sve do 1772. godine, kad mu je zbog sukoba s isusovcem L. Lagrangeom oduzeta uprava zvjezdarnice. Rezultate svojih astronomskih istraživanja objavio je u djelu Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785). Nakon ukidanja isusovačkog reda (1772) Bošković je odselio u Pariz gdje je radio kao upravitelj optičkog instituta francuske mornarice (od 1774). Radi lošega zdravlja odselio je u Bassano u Italiji (1782) i bavio se matematičkim istraživanjima. Tu su mu braća Remondini izdala pet svezaka Opera pertinentia ad opticam et astronomiam. Godine 1785. je otišao u Milano i Breru. Od komplikacija nastalih uslijed upale pluća, Bošković je umro u Milanu 1787.
Bošković se bavi razmatranjem načela prirode i proučava problem neprekinutosti i beskonačnosti, pripremajući tako put utemeljenja svoje znanstvene teorije sila koje postoje u prirodi. Osnovnu zamisao o tome formulirat će u raspravi De viribus vivis (1745), u kojoj provodi kritiku Leibnizovih ideja i iznosi vlastito filozofsko shvaćanje sile i materije, nedjeljive i neprotežne točke tvari, jednostavnosti prirode i postavlja jedinstveni zakon sila, a dalje razviti u raspravama Dissertationis de lumine pars secunda (1748), u kojoj oblikuje model atoma te De materiae divisibilitate et principiis corporum (1748), u kojoj pojašnjava svoju teoriju opće fizike, De continuitatis lege (1754), u kojoj dokazuje načelo neprekinutosti i postavku o strukturi materije, i De lege virium in natura existentium (1755), u kojoj iznosi svoja istraživanja neprekinute krivulje sila, tzv. curva Boscovichiana. Ideje koje Bošković ovdje izlaže sintetizirat će u svom životnom djelu nove filozofije prirode, novoj teoriji prirodne filozofije, Theoria philosophiae naturalis, djelu po kojemu se Bošković ubraja među začetnike moderne znanosti. Znatan je i Boškovićev doprinos različitim područjima znanosti kao što su optika, teorijska astronomija, hidrotehnika, geodezija, matematika, geometrija i arheologija.

De maculis solaribus exercitatio astronomica, Romae, 1736; De Mercurii novissimo infra Solem transitu, Romae, 1737; Trigonometriae sphaericae constructio, Romae, 1737; De aurora boreali, Romae, 1738; De novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda, Romae, 1739; De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, Romae, 1739; Dissertatio de telluris figura, Romae, 1739; De circulis osculatoribus dissertatio, Romae, 1740; De motu corporum projectorum in spatio non resistente, Romae, 1740; De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, Romae, 1741; De natura et usu infinitorum et infinite parvorum, Romae, 1741; De annuis fixarum aberrationibus dissertatio, Romae, 1742; De observationibus astronomicis, et quo pertingat earundem certitudo dissertatio, Romae, 1742; Disquisitio in universam astronomiam, Romae, 1742; Parere di tre matematici sopra i danni, che si sono trovati nella cupola di S. Pietro, Romae, 1742; De motu corporis attracti in centrum immobile viribus decrescentibus in ratione distantiarum reciproca duplicata in spatiis non resistentibus, Romae, 1743; Rifflessioni deʼ Padri Tommaso Le Seur, Francesco Jacquier de elʼ Ordine deʼ Minimi, di Gesù, sopra alcune difficoltà, e Ruggiero Giuseppe Boscovich della Compagnia di Ges, sopra akune difficolffi spettanti i danni, e Risarcimenti della cupola di S. Pietro, Roma, 1743; Nova methodus adhibendi phasium observationes in eclipsibus lunaribus ad exercendam geometriam, et promovendam astronomiam, Romae, 1744; De cycloide et logistica, Romae, 1745; De viribus vivis dissertatio, Romae, 1745; Trigonometria sphaerica, Romae, 1745; De cometis, Romae, 1746; Dissertatio de maris aestu, Romae, 1747; Dissertatio de lumine, 1–2, Romae, 1748–1749, Vindobonae, 1766, Graecii, 1767; De determinanda orbita planetae ope catoptricae ex datis vi, celeritate, et directione motus in dato puncto, Romae, 1749; Sopra il Turbine che la notte tra gli XI e XII Giugno del MDCCXLIX danneggiò una gran parte di Roma dissertazione, Roma, 1749 (lat. pr. Praguae, 1766); De centro gravitatis, Romae, 1751; Elementorum matheseos ad usum studiosae juventutis, Romae, 1752; De continuitatis lege et eius consectariis pertinentibus ad prima materiae elementa eorumque vires dissertatio, Romae, 1754 (pr. O zakonu neprekinutosti, lat.-hrv. izd., Školska knjiga, Zagreb, 1996, prev. J. Talanga; Über das Gesetz der Kontinuität, lat.-njem., Universitätsverlag Carl Winter, Heidelberg, 2002, prev. i prir. J. Talanga); Elementorum universae matheseos, 1–3, Romae, 1754, Venetiis, 1758; De lege virium in natura existentium, Romae, 1755; De lentibus et telescopiis dioptricis dissertatio, Romae, 1755; De litteraria expeditione per pontificiam ditionem ad dimetiendos duos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, (suautor Ch. Maire), Romae, 1755; De inaequalitatibus quas Saturnus et Jupiter sibi mutuo videntur inducere praesertim circa tempus conjunctionis, Romae, 1756; Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium, Viennae, 1758, 1759, Venetiis, 1763 (engl. pr. i lat. izv., A Theory of Natural Philosophy, Open Court Publishing Company, Chicago – London, 1922, isti pr. bez lat. izv., M. I. T. Press, Cambridge, Mass., 1966; reprint venecijanskog izdanja s hrvatskim prijevodom, Teorija prirodne filozofije, Liber,  Zagreb, 1974); De Solis ac Lunae defectibus libri V., Londini, 1760, Venetiis, 1761, Graecii, 1765 (fr. pr. Les eclipses, Paris, 1779); Scrittura sulli danni osservati nellʼedificio della Biblioteca Cesarea di Vienna, e loro riparazione (s. 1.), 1763; Memorie sopra il Porto di Rimini, Pesaro, 1765; Sentimento sulla solidità della nuova Guglia del Duomo di Milano (s. 1.), 1765; Dissertationes quinque ad dioptricam pertinentes, Vindobonae, 1767; Voyage astronomique et géographique, Paris, 1770; Memorie sulli cannocchiali diottrici, Milano, 1771; Journal dʼun voyage de Constantinople en Pologne, Lausanne, 1772 (njem. pr. Leipzig, 1779); Sullo sbocco dellʼAdige in Mare, Padova, 1773; Riflessioni sulla relazione del Sig. Abate Ximenes appartenente al Progetto di un nuovo Ozzeri nello Stato Lucchese, Lucca, 1782; Giornale di un viaggio da Costantinopoli in Polonia dellʼAbate R. G. Boscovich, con una sua Relazione delle rovine di Troja, e in fine il Prospetto delle Opere nuove Matematiche del medesimo Autore, Bassano, 1784; Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, 1–5, Bassani, Venetiis, 1785; Sui danni del Porto di Savona, loro cagioni e rimedi, Savona, 1892; Lettere a Giovan Stefano Conti, L. S. Olschki, Firenze, 1980.

G. Slade, “Usporedba Boškovićeve filozofije prirode s Descartesovom i Newtonovom”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 7–8 (1978), str. 181–224; Ž. Dadić, Ruđer Bošković, Školska knjiga, Zagreb, 1987; Z. Čuljak, Nastanak Boškovićeve filozofije prostora i vremena, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1992; F. Zenko, “Ruđer Bošković”, u: F. Zenko (ur.), Starija hrvatska filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1997, str. 395–424; Z. Čuljak, Hypothesen und Phänomene: die Erkenntnis- und Wissenschaftstheorie Ruđer Boškovićs zwischen Antirealismus und Realismus, Ergon, Würzburg, 1998; D. Škarica, Spoznaja i metoda u Ruđera Boškovića, HFD, Zagreb, 2000; I. Supek, Ruđer Bošković: vizionar u prijelomima filozofije, znanosti i društva, Školska knjiga, Zagreb, 2005; H. Ullmaier, Puncta, particulae et phaenomena: der dalmatinische Gelehrte Roger Joseph Boscovich und seine Naturphilosophie, Wehrhahn, Hannover, 2005; D. Škarica, “Značajke pristupa Boškovićevoj filozofiji – Franjo pl. Marković”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 65–66 (2007), str. 57–65; A. Bogutovac (ur.), Leksikon Ruđera Boškovića, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2011; I. Martinović, Ruđer Bošković e il Collegio Romano, Filozofsko teološki institut Družbe Isusove i Institut za filozofiju, Zagreb, 2011; S. Kutleša, Filozofija Ruđera Boškovića, Kruzak, Zagreb, 2012.