Stjepan GRADIĆ
Stjepan GRADIĆ (Stephanus Gradius, Stefano Gradi), diplomat, polihistor (Dubrovnik, 6. III. 1613–Rim, 2. V. 1683). Poslije osnovnog obrazovanja u dubrovačkoj isusovačkoj školi, nastavlja studij humanistike i filozofije u Rimskom isusovačkom kolegiju (Collegium Romanum) od 1629. do 1634. U Fermu i Bologni studira građansko i crkveno pravo. Od 1634. do 1638 stječe doktorat obaju prava. Poslije toga, od 1643. studira teologiju i biva zaređen za svećenika. Po povratku u Dubrovnik, 1643. postaje zamjenikom dubrovačkog nadbiskupa i prebender benediktinske opatije na otoku Pašmanu. Kao diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike pri Svetoj Stolici stalno se naseljuje u Rimu obavljajući tu dužnost sve do smrti. U Rimu obavlja poslove Svete Stolice: 1658. postaje stručni savjetnik Kongegacije indeksa za cenzuru knjiga, 1661. kustosom Vatikanske knjižnice, a 1682. i glavnim upraviteljem, brinući o nabavci rijetkih knjiga i fondova. Kao diplomat učestvuje u mnogim misijama i zalaže se za pitanje slavenskih naroda i probleme Turaka, posredujući pri njihovu istjerivanju iz Europe s pomoću saveza europskih naroda. Gradićevom zaslugom isusovci u Dubrovniku otvaraju 1658. odgojno-školski zavod Collegium Ragusinum. Gradić je održavao veze s mnogim istaknutim ličnostima književnog i znanstvenog života Europe svoga vremena, talijanskim, francuskim, njemačkim, ali i s onima domaćih kulturnih krugova, Dubrovnika, Splita, Zadra, Trogira, o čemu govori velika njegova korespondencija (više od 2000 pisama). Već u ranoj mladosti Gradić piše stihovnu dramu na latinskom jeziku, pjesničke poslanice potom satire, drži sjajne govore i znanstvene rasprave kojima zadivljuje rimska društva erudita, književnika, znanstvenika i filozofa okupljenih oko pape Aleksandra VII. i švedske kraljice Kristine. Filozofsku je naobrazbu Gradić stekao ponajprije u Dubrovniku kod isusovaca, a potom u Rimskom kolegiju gdje sluša predavanja iz aristotelovske logike, prirodne filozofije, antropologije, metafizike, retorike i moralne filozofije. Samo je jedno djelo u kojemu Gradić obrađuje sustavno filozofsku problematiku, Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus (s. n. t. s. a., jedini se primjerak čuva u knjižnici samostana Male braće u Dubrovniku), a obrađuje logiku kao praktičku znanost te spekulativne znanosti, fiziku i metafiziku, najodličniju filozofsku znanost. Gradić svojim djelom upućuje na peripatetičkoskolastičku misaonu tradiciju na koju se oslanja, ostajući u okvirima tadašnje školske podjele filozofije. Disputatio de opinione probabili cum P. Honorato Fabri je djelo u kojemu Gradić razlaže filozofsku problematiku, a u povodu rasprave koju vodi s francuskim isusovcem, filozofom, teologom i prirodoznanstvenikom H. Fabrijem (1607–1688). Odgovarajući na Fabrijeve napade koji mu spočitava moralni rigorizam i protuisusovačke pobude, Gradić raspravlja neoskolastičkom metodom, kako sam tvrdi, gnoseološku problematiku probabilizma i moralnog djelovanja, potkrepljujući svoje dokaze mišljenjima mnogih filozofa i teologa, opredjeljujući se konačno u dilemi između probabilizma i probabiliorizma za ovaj potonji. Mnoga su Gradićeva djela ostala u rukopisu i neproučena, primjerice De basilica Lateranensi, Astronomia geometrica, De praesenti statu Ottomanici imperii, De acceleratione motus naturalis, Discorso sopra le lagune di Venetia, Vita Petri Benessae, De horologiis et telescopiis i dr.
